24. 10. 2009.

Scum – prikaz predstave „Polet“ Jeana-Claudea Berrutia

Tematiziranje porodice, iznoseći na vidjelo njeno prljavo rublje i rasvjetljavajući najcrnje tajne mračne podsvijesti, već odavno u umjetnosti ne predstavlja ništa inovativno, provokativno, niti polemično. Naprotiv, takva tematika kao da je proklizala u mass-medijske forme jeftine estetike kiča, nesposobne postaviti ijedno ozbiljno pitanje o svijetu i životu. U epohi planetarnih politika, kada svijest o klasnoj izdiferenciranosti društva obliteriraju fatalne strategije zavođenja potrošača, priče o „nemoralnim“ malograđanima (a ko to normira moral?), uz to dobrim konzumentima koji redovno kupuju u pekarni i mesnici, izlišne su koliko i nekakav reality show. Polet, predstava koju je izveo ansambl Zagrebačkog kazališta mladih u režiji Jeana-Claudea Berrutia, dovela je takvu vrstu priča je na granicu ironije, satire, groteske...

Zašto Polet nije uspio? Polet nije uspio, jer nije iznevjerio žanrovske konvencije, jer priča ne funkcioniše po obrnutoj logici, jer ničim ne otvara dijalogizaciju koja bi priču odvela s onu stranu granice. Ono što je otvorilo prostor za prelazak granice svakako je mizanscen uobličen u forme kubusa po kojima se glumci penju, kližu, padaju, kao i kostimi/maske koji hiperboliziraju karaktere likova. Ali, u takvom okruženju narativni tok nije odstupio od užlijebljene logike melodramatskog patosa, što je priču razriješilo humorističnosti, učinivši komiku plošnom i sterilnom. Publika je smijehom reagirala na lascivne situacije, pikanterije, erotske scene, odnosno, na sve ono što bi moglo bit elementima nekreativnog, stereotipnog mediokritetskog sexi-humora. Grohot u publici izazvala je replika: Ja se jebem s mesarom.

Priča je vrlo jednostavna. Obitelj Barbozat se okupila nakon dugo vremena. Uzrok okupljanja bilo je pismo, koje je Augustin Barbozat dobio od sestre Luize, psihičke bolesnice godinama smještene u samostanu Marija Tereza od Malog Isusa Raspetog. Nakon višegodišnje svađe Augustin Barbozat, njegova supruga i kćeri dočekuju tetu Justinu i njene sinove (biološkog i posvojenog). Justina odvodi Luizu iz samostana, a Augustin kreće za njima kako bi ju vratio. Obitelj u međuvremenu gubi imovinu koja je bila pod hipotekom, pa svi kreću na ručak u restoran. Restoran je pun, Luiza se izgubi, i sve se pretvara u potragu za Luizom. Radnju začinjavaju seksualne scene, incesti, prevare, situacije projicirane u obrascima pornografske logike. Kroz cijeli tok priče provlače se motivi bijelog jorgovana (simbol nevinosti)  i vjenčanice, a priča završava Luizinim razdjevičenjem.

Likovi u priči su amblematični, jednodimenzionalni i polarizirani prema tipskim karakterima koje reprezentuju, što je kostimima dodatno hiperbolizirano. Da bi se postigao efekat, takvi likovi se moraju prevesti s onu stranu narativne logike, kako bi predstava postala obrnuta slika u zrcalu. Augustin Barbozat je sredovječni provincijalac koji živi malograđanski san o luksuz, zajedno sa suprugom Augustinom, domaćicom, i dvije kćeri, starijom čednom Honorinom i razuzdanom adolescenticom Emom. Justina je divlja djevojka, sredovječna plavuša sa onduliranom frizurom, koja se po sceni kreče sa seksipilnom gracioznošću. Njen biološki sin, Junior, je šmokljan, a posvojeni Diego svojevrstan južnjački pikaro. Luiza je debela lujka koja se vodi libidalnim nagonom. U mrežu odnosa ovih likova upetljali su se svećenik, mesar i duh majke Barbozat (svi sa melodramatskim monolozima) i sjemeništarac koji do kraja postaje raspop. Takav simbolički topos mogao je otvoriti pitanje relativizma svih vrijednosti (hijerarhija vrednosti postoji; Danilo Kiš), pitanje etičke odgovornosti individuuma, konačno pitanje suodgovornosti. Nažalost nije, jer priča se tek blago poigrala sa njenim sopstvenim kičem i klišejima.

Ostavljajući ironiju, satiru, grotesku, na granici, Polet nejasno artikulira tragičku farsu savremenog čovjeka izgubljenog u civilizacijskoj močvari. Moment očuđenja nije uspio, jer prevođenje uobičaje situacije u neuobičajen kontekst nije provedeno dosljedno. Samo sredstvo može biti snažno, ali efikasnost ovisi o njegovoj upotrebi, a za efikasnost tragičke farse nisu dovoljni pikantni motivi estetskog kiča, već iznevjerene konvencije i obrnuta logika.     

Edin Salčinović