23. 10. 2009.

Diskusija i debata na temu "Sloboda i utopija"

Dana 22.10., u prostorijama hotela Bosnia, održana je debata/diskusija na temu Sloboda i utopija, koju je moderirala Asja Krsmanović, dok je gost moderator bio Sulejman Bosto, profesor na odsjeku filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Bosto je ujedno i otvorio debatu obraćajući se učesnicima ''neakademskim diskursom'' kako je sam napomenuo, pritom polazeći od samog definisanja pojmova utopije i slobode i njihovim kontekstualnim određenjem. Je li teatar medij kroz koji se može prepoznati, pa i realizirati jedan ''utopijski potencijal'', samo su neka od polazišnih tema koje je postavio Bosto. Kontekstualizirati zadatu temu, prvenstveno situirati jedan pojam utopije koji je u socio-kulturološkom pa i političkom okruženju, u našemu prezentu izgubio na potencijalu na koji je nekada pretendovao, znači dekonstruirati jedan veliki prosvjetiteljski model koji je postamentirao Velike Utopijske vizije. Prosvjetiteljizam i moderna epoha, ''tehnizirale'' su jedan svijet i dovele do dvadesetoga stoljeća, ili stoljeća totalitarizama i velikih ideologijskih, a time i utopijskih projekata. Stoga, promišljati o jednoj viziji utopijske projekcije, također upućuje i na mišljenje o postmodernom stanju svijesti i diskurzivnih odnosa-onome toposu gdje su sve velike utopije zadobile svoj distopijski karakter. Dakle, ''mislimo na čovječanstvo u jednom modernom svijetu, ili kako neki vole reći postmodernom, u kojem  svi veliki pojmovi moderne  više ništa ne znače''. Ono, na što Bosto ponovno podsjeća jeste svijest o življenju jedne postatomske, postlogorske, postratne stvarnosti koja je definitivno proizašla iz velikoga prosvjetiteljskoga projekta tehnizacije svijeta i ''dogme razuma'', a o krahu ili kraju ove epohe promišlja i Oto Markvat, njemački filozof kojeg parafrazira Bosto, ''epoha je izgubila svoj smisao, ona je epoha ubrzanja-temeljno određena tehničkim napretkom. Sve je u službi činjenja prirodnoga i ljudskoga svijeta što manipubilnijega, riječ je o tehniziranju svijeta koji proizvodi jedno pražnjenje.''

Totaliziranje svijeta nije dokinuto, ono se sprovodi i danas, makar i partikularno, ali i u jednoj opasnoj neoliberalističko-potrošačkoj ideologiji, ili pak u kontekstu naših južnoslavenskih društava ''totalizacija je usmjerena ka nacionalističkoj projekciji stvarnosti i politike'', primjedba je Boste.

Nakon uvodnih napomena o datoj temi, moderator je prethodno navedene teze ponovno stavio u odnos sa umjetnošću, prvenstveno teatarskom, što je bilo i insistiranje moderatorice diskusije, Asje Krsmanović. Ove filozofske i društveno-političko-kulturološke promjene nailaze na svoje odgovore upravo u umjetnosti, u slijeđenju jedne dogme ili pak angažovanome reagiranju na nju. Preko Brechta, Bosto je napravio analogiju o angažiranome teatru i pred učesnike diskusije postavio Brechtovsko pitanje ''smije li teatar prikazivati ušuškane, sapunično lijepe stvari, i po tome biti nevrednosan i praviti iluziju koja afirmiše građanski konvecionalne podobne vrijednosti'', ili pak ''u datom trenutku mora reagirati na nasilje i ostale društvene probleme''. Upravo, u jednoj neoliberalističkoj ideologiji potrošnje,  vrijednosti na koje teatar mora pozivati ''gube smisao u tržištu''.

Stoga je neminovno ponovno prokazivanje Moći i institucija čiju su centri disperzivni; iz diskursa Moći operira se sa ideologizacijom, politizacijom  i preraspodjelom vrijednosti.

Asja Krsmanović je napravila analogiju sa predstavom koja je izvedena u  okviru Mess festivala, ''Pakao na zemlji''. Ponovno je Bosto izvršio jedno vlastito učitavanje u interpretaciju predstave koje je različito od zamisli  ekipe date predstave, kaže Bosto. Za njega predstava ima snažnu socijalni kritiku, s obzirom da se dešava na rubu društvene moći, gdje je jedan šaroliki i različit svijet ljudi getoiziran, što je u biti ''podmukla strategija moći da getoizira svijet''.

U daljnjem razgovoru o slobodi, osim moderatora i neki učesnici diskusije su iznijeli vlastita stajališta pa i iskustva na zadatu temu, inače svi su aktivisti nevladinih organizacija u borbi za ljudska prava. Osim teorijskih stavki o slobodi i ponovnoj ideologizaciji istoga preko centara moći,  učesnici su na temu o slobodi i jednakosti reagirali putem konkretne ne/primjene  pitanja o slobodi i jednakosti u našim postratnim i postutopijskim društvima. Kakva je implementacija deklaracija o ljudskim pravima i postoje li mehanizmi za njenu sprovedbu? Koliko je sama sloboda individue moguća, i kako je ponovno povezana sa naracijom o utopiji. Tako neki učesnici smatraju da '' utopija danas može preživeti samo individualno, jer je u kolektivnome identitetu davno već umrla''. Ili pak, da ''jednakost uskraćuje individualne slobode''. No, šta sa jednakošću koja je unformirana i jednoobrazna,  ona koju je proizvela totalitaristička ideologija.  Stoga je ''jednakost koja podrazumijeva antropološko i kulturološko zalaganje  ujednačavanja u dostojanstvu'', ono što je odgovor na implikacije koje u sebi nosi ovaj pojam, zaljučuje Bosto. 

No, šta nakon cijele diskusije o Slobodi i utopiji očekivati od teatra? Kako da teatar angažirano provocira odgovore koje su aktualne na društvenoj i kulturnoj sceni, i na kraju gdje tražiti odgovore u teatru? Da bi se zadobila sloboda i kroz teatar, ona se mora ogledati u priznavanju slobode Drugoga/e.

Teatar nudi jednu utopiju bolje budućnosti, stoga što ''umjetnost stvara jednu vrstu osjetljivosti'', približno je odgovor na tragu onoga što je zadata tema za diskusiju trebala pronaći u teatarskoj umjetnosti.

Moderator Sulejman Bost, koji je najvećim dijelom i vodio diskusiju na kraju je završnu riječ o umjetnosti, teatru, slobodi i utopiji sublimirao u parafrazi citata (anonimnoga) filozofa koji poručuje ''da se snovi nikada ne ostvaruju, ali svoje ispunjenje nalaze u tome što postoje''. (J.K.)