22. 10. 2009.

Kenan Efendić: Kapitalizam i atomizacija društva

Piše: Kenan Efendić

Neoliberalistička civilizacija vrijeme je zatvaranja čovjeka u apsolutno privatne i intimne okvire egzistencije gdje su društvo, kao zajednica individuā, društveni procesi, povijest i svaka velika priča prikazani i bivaju prikazivani kao kategorije koje se individue i privatnog života nimalo ne tiču. Pojedinac je zatvoren u privatni logor posla, postizanja rezultata u radu, kupovine predmeta koji suštinski nisu neophodni ali ih medijsko-marketinška mašinerija fetišizira i esencijalizira, teroriziranja tijela i lica kako u cilju ljepšeg izgleda tako i u cijelu izraza sreće. Logor privatnog života, egzistencijalni samodostatni atom, hiper-realnosti koje poništavaju identitet i stvarne hronotope egzistencije time operišući individuu od osjećaja i pojma pripadnosti nekom realnom društvu... sve to jesu neke od značajki savremenog globaliziranog neoliberalno-kapitalističkog svijeta...

Difuzni postmodernizam, kao kulturna politika, odnosno, kako bi Frederic Jameson kazao, „kulturna logika“ globalnog savremenog kapitalizma, odigrao je veliku ulogu u opravdavanju i sprovođenju ciljeva centara moći i vlasnika krupnog kapitala, jer je svaku priču o zajednici i društvu uzimao kao apriorno reakcionarnu, nasilnu i po individualnu egzistenciju štetnu. Hollywoodska kinematografska produkcija, kao postmodernistički niskokulturni model par excellence odigrao je u tom procesu atomizacije, to jest cijepanja društva na razasute samodostatne atome, veliku ulogu upornim ponavljanjem mantre o privatnoj sreći, ličnim snovima, iskonstruisanim emocijama koje postaju vrhunaravnim oblikom egzistencije. S druge strane, svaka hollywoodska priča o zajedništvu i višim ciljevima podrazumijevala je i podrazumijeva nasilno i militarističko ustrajavanje na ciljevima kapitalističke Amerike i bijele rase, kao i odbranu konzervativnih vrijednosti kakva je patrocentrična heteroseksualna porodica.

Sva tobožnja briga demokratskog kapitalizma i postmodernizma, odnosno potrošačke kulture, kao njegove kulturne nadgradnje, o pojedincu, o ljudskim pravima, o svetosti privatnog zapravo je zatvaranje pojedinca u narcističke privatne okvire egzistencije, otkuda sveti Pojedinac, okupiran sobom, neće ni stići pomisliti na probleme koji se njega samog ne dotiču. Postmodernističko rušenje, dekonstruiranje pa i parodiranje velikih priča o društvu, društvenoj odgovornosti, zajednici, etici, vrijednostima... dovelo je evoluiranja ljudske rase u hrpu ljudskih monada, koje zatvorene u svoje male ljušture doma, novca, automobila, kredita, posla, TV-a i interneta, plutaju bespućima demokratije, deregulacije, pada i skoka vrijednosti, isključenosti i uključenosti, in i out društvenih i moralnih vrijednosti. 

Istini za volju velike priče Moderne, velike vrijednosti, etika, moral i društvo... jesu sporne kategorije koje su koristile kao pogonsko gorivo i platforma mnogim desničarskim i ultradesničarskim pohodima i ratovima, no to ipak nije dovoljnim razlogom da svaki pokušaj zasnivanja velikih, ne-samo-privatnih priča u savremenom kapitalističkom svijetu odbacujemo kao opasne i reakcionarne. Štaviše istina je i to da danas o etici, društvu i sličnim luksuzima ponajčešće govore politički desničari i konzervativci, religijske institucije, pa čak i terorističke mreže koje se samoimenuju kao religijske, ali ni to ne smije biti razlog za odbacivanje velikih priča, čija svrha bi bila vratiti pojedinca u okvire zajednice, koja, opet, ne mora biti teretom. Vraćanje pojedinca u zajednicu zapravo je proces obrnut i suprotstavljen procesu otuđenja čovjeka u kapitalističkoj proizvodnji gdje ne samo da čovjek ne dobiva proizvode svog rada nego je i sam postao ljudskim kapitalom i cijelu egzistenciju usmjerava kao postizanju boljih poslovnih i radničkih rezultata, odnosno zadovoljavanju kriterija koje postavljaju poslodavci i medijske mašinerije, jer su upravo poslovni uspjeh i finansijski rast i stabilnost nezvanične velike priče neoliberalnog kapitalističkog svijeta. Postmodernizam je zdušno i misijski rušio velike priče Moderne zaboravljajući pri tome osvrnuti se oko sebe i propitati realno stanje, i vjerovatno u njemu otkriti neke velike priče, kakve su kapital i apsolutna sloboda izrabljivanja u svrhu okrupnjavanja kapitala. Postmodernizam, ponavljam: kulturni model neoliberalnog kapitalizma, oslobađao nas je stega porodice, religije, konzervativne i malograđanske etike, humanističkih mitova, utopija... a nije se ni usudio reći da ćemo oslobođeni od utopija upasti u ropstvo kapitalizma, gdje ćemo zatvoreni u svoje male privatne ljušture biti sretni, zadovoljni i isprazni na putu od stana kojeg otplaćujemo stoljetnim kreditom do posla uz pomoć kojeg taj kredit otplaćujemo.

Zatvaranjem pojedinaca u privatne logore, kapitalizam je zapravo čovjeku oduzeo mogućnost vezivanja za slično i srodno i mogućnost razumijevanja drugog i dalekog, što se odražava, prije svega na klasnom nivou, a što, opet, nije puka slučajnost, jer kada bi klasni identiteti imali prostora i vremena za artikuliranje svojih potreba i stavova, da li bi onda kapitalizam mogao biti tako siguran i vječan, preživljavajući privredne krize koje sam izaziva.