06. 10. 2011.

Stefan Kaegi - Što je pozorište/kazalište?

          Rimini Protokoll  Master class Stefana Kaegija održan je 05.10.2011. u kinu Kriterion.  Kompaniju Rimini Protokoll pored Kaegija čine Helgard Haug i Daniel Wetzel,  koji zajedno djeluju od 1999. godine. Glavna preokupacija ove kompanije je dokumentarni teatar, odnosno projekti koji su na granici novinarstva, sociološkog istraživanja, kazališta, video instalacija i pervazivnih igara.  

    Upravo o definisanju njihovog rada na ovom Master Classu se povela najveća rasprava.  Učesnici su sa Kaegijem raspravljali o tome šta je to pozorište i umjetnost uopšte, kao i da li se mogu definirati i ako da ko je kompetentan da to uradi. Kaegijevo mišljenje je da su upravo pozorišni stvaraoci i umjetnici općenito ti koji treba da kažu šta je to pozorište ili umjetnost. Iako njegovi radovi sadrže elemente video arta, performansa, on smatra da su oni prvenstveno pozorišni čin. To je obrazložio tvrdnjom da je uloga publike u pozorištu ključna, zbog interakcije, kao što je bio slučaj u Grčkoj ili elizabetanskom kazalištu, a da ono što mi nazivamo klasičnim teatrom s konvencijom četvrtog zida on danas ne smatra pozorištem, jer je publika u njemu uglavnom pasivna. To je potkrijepio primjerima iz svog stvaralaštva kao što je predstava „Call Cutta in a Box“ u kojoj svakog pojedinačnog gledaoca predstave pozovu operateri iz Indije, te oni tako postaju glavni sudionici predstave ; ili predstavom  „Ciudades Paralelas “ u kojima članovi kompanije daju uputstva gledateljima koji su u četiri različita grada u svijetu kupili karte za predstavu koja se odražava u četiri tržna centra. Kako predstava odmiče zadaci postaju sve kompliciraniji, učesnici se prepoznaju i na kraju sami postaju glumci u predstavi, a slučajni prolaznici u tržnom centru postaju publika, čime se pozorišni čin dodatno komplikuje.

    Ostali Kaegijevi radovi koje je na Master Classu predstavio su Airport Kids, projekat koji je realizovao u Lozani sa djecom koja pohađaju internacionalne škole zbog prirode posla njihovih roditelja, zaposlenih u multinacionalnim kompanijama i većinu svog vremena provode na putu; Deutschland II u okviru kog je dvjesto građana Bonna simuliralo sjednicu njemačkog Bundestaga; Cargo Sofia-X u kojem pedeset putnika putuje u kamionu koji simulira vožnju od Bugarske do Bazela, dok vozač priča svoju životnu priču.

    U daljoj raspravi, glumac Boris Ler je ponudio svoju definiciju kazališta, rekavši da je za njega to svaka pozorišna predstava koja ga dirne, a mi bismo ovu raspravu zaključile Foucalutovom mišlju da definisati stvari znači automatski ih podrediti. Tijekom/tokom pisanja ovog uratka/rada na definisanju/definiranju kazališta/pozorišta, mi smo naišle na jezičke prepreke, kao što se vidi iz priloženog, a u filozofske koje bi uključile definiranje/definisanje Kaegijevog umjetničkog rada bolje da ne ulazimo, pametnije je da krenemo u analiziranje njegove predstave Radio Muezzin prikazane uvečer istog dana u pozorištu SARTR.

  Ova predstava je jedan od primjeraka Kaegijevog rada koji je bliži klasičnom teatru, prvenstveno zbog toga što se prikazuje u kazališnoj zgradi, ima unaprijed utvrđen tekst nastao po dokumentarnoj građi i jasno definiranu granicu između publike i izvođača. U Kairu koga nazivaju gradom hiljadu džamija, a zpravo ih ima trideset tisuća, godinama  je svaka od njih imala svog mujezina koji je svakodnevno pozivao na molitvu. Od nedavno je zbog opšte kakofonije u Kairu sprovedena centralizacija, po kojoj samo trideset odabranih mujezina preko radija poziva na molitvu. Ovo je priča o sukobu jednog od odabranih i ostale većine, koja će ili ostati bez posla ili obavljati manje poslove po džamiji, a u priču je upleten i radio operater čovjek zagrižen za elektroniku koji do tada nije imao nikakve veze s religijom.

   Od uobičajenih elemenata koje Kaegi u svojim radovima koristi tu su video projekcije, rad s naturščicima, suptilna politička anagažovanost, prilagođavanje predstve sredini u kojoj gostuje. Najintenzivnij je sam početak predstave na kojem u potpunom mraku čujemo pjevanje tri mujezina uživo, koji kontrastiran s krajem u kojem čujemo pjevanje s radija bez duha, pokazuje Kaegijev i stav učesnika o ovoj temi.  Kaegi je i na Master Classu pričao da na sceni od izvođača ne želi glumačke vještine, već stvarne životne priče što vidimo i u ovoj predstavi, gdje upoznajemo svakog mujezina pojedinačno. On je istaknuo da u procesu rada koristi dokumentarnu građu, poput fotografija, privatnih video snimaka i razgovora s učesnicima da bi na kraju sve to modificirao u pisani predložak za predstavu i stvorio priču o njihovim životima koja ima elmente stvarnosti i fikcije.  U svaki projekt ulazi nesiguran kako će da se razvija, ali sa čvrstom tezom i polazištem kojima prilagođava građu.  Teatarski čin Rimini Protokolla se i u ovom slučaju pokazao kao složen, što se odmah vidjelo na primjeru egipatskog mladića koji je čitao izjave umjesto mujezina koji više nije želio sudjelovati u projektu. Na samom kraju predstave publiku je iznenadio jedan od “mujezina“ koji otkriva da on nije pravi mujezin, te je uskočio u predstavu zbog besplatnog puta u Sarajevo kao zamjena pravom koji je zbog bolesti spriječen sudjelovati u projektu.

   Iako smo i jedna i druga u kazalište/pozorište/gledališče/teatar SARTR krenule s radoznalošću, nakon izvedbe sa sigurnošću možemo tvrditi da je u pitanju bila prava pozorišna predstva.(koja nas je dirnula). :-)

Mirna Rustemović i Tanja Šljivar