06. 10. 2011.

CAR NIJE GO!

 Predstava je već polagano trošila vrijeme poznato kao posljednja trećina kada je sa scene počelo odjekivati: "Ona je gola!", "Trčala je za njim gola", gola, gola, gola, gola... Kolega pored mene je iziritirano ponavljao: "Ali nije gola". Naravno, niko ga nije slušao.

 Arapska noć se bavi životom petero ljudi u jednoj noći u jednoj polu raspadnutoj njemačkoj zgradi. Hans, Fatima, Franciska, Kalil i Peter počinju večer kao i svaku drugu, ali ova noć izmiče kontroli i u potpunosti mijenja živote junaka. Kada je Roland Schimmelpfennig napisao tekst o drugoj generaciji emigranata u Njemačkoj, tema kojom se bavio u njemu bila je jako aktuelna. U Njemačkoj, ona to još uvijek jeste, ali neminovno je postaviti pitanje zašto je ova predstava bitna za Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj djeca toliko često vide crnce da ih još uvijek sa oduševljenjem oslovljavaju sa "čokoladni"?

 Reditelj Filip Grinvald odlučuje, do samog kraja, svoje junake odvojiti u sasvim odvojene prostore i držati ih u odvojenim sobama čak i u trenucima kada se nalaze u istoj sceni i komuniciraju. Poruka je jasna – svi oni žive u svojim malim, zatvorenim svjetovima u kojima, ustvari, ni ne postoji prostor ni za koga drugog osim za njih. San, veoma proizvoljno inspiriran Hiljadu i jednom noći, odvodi ih u svijet fantazija iz kojeg se vraćaju sposobni da zagaze u prostor onog drugog kako bi se predali te noći snažnom utjecaju Erosa ili kako bi pokleknuli pred Tanatosom i nešto što je izgledalo kao ljubav zauvijek završili u krvi. I opet, sve izgleda prilično jasno, osim jedne stvari – zašto bi nama uopšte bilo stalo? Ukidajući direktnu interakciju likova reditelj je u potpunosti ogolio odnose ne dopuštajući tako glumcima da ih izgrade do kraja, niti publici da shvati likove i eventualno se poistovjeti sa nekim od njih. Glumci gledaju u publiku i pričaju svoje blago Rashomonovske priče, ali te priče niti su dovoljno daleke jedne od drugih da pokrenu šarafe radoznalosti u glavama publike, niti su dovoljno emocionalne da angažiraju publiku i omoguće joj kakvu takvu katarzu.

 Činjenica je da je moderni teatar racionalan, da se bavi dnevno političkim temama, na što precizniji i što tačniji način. Ovo je jedan od razloga zašto su u mnogim zemljama nacionalni dramski pisci ponovo došli do izražaja. Oni su bili u stanju dijagnosticirati probleme koji ih okružuju i stvarati tekstove koji se najvjerovatnije neće naći u istoj kolekciji sa Shakespeareom, ali su u tom trenutku ono što je teatru i teatarskoj publici neophodno. Nije nemoguće povjerovati da je jedan njemački pisac u stanju uraditi tekst koji će biti aktuelan i bitan u Bosni i Hercegovini. Isto tako nije nemoguće povjerovati da će jedan mladi srpski reditelj osjetiti vibracije susjedne države. Naravno, nije nemoguće ni vjerovati da su jednog dana svi izišli na ulicu vikati da je car go, a on fino kulturno izišao potpuno obučen.

 Potreba za avangardom, modernom i ekstravagantnim ponašanjem je razumljiva, ali vrištanjem inkriminirajućih, a netačnih informacijama moguće je samo izazvati dodatne probleme. Bosanska moderna ne postoji. Ono što mnogi vole definirati kao moderno, u ostatku svijeta je odavno izišlo iz mode. Istina o carovom novom ruhu ne postoji, jer svi vrište kako je on go, zamazujući svima oči dovodeći mladog, a perspektivnog reditelja iz Beograda da se bavi za Bosnu i Hercegovinu bitnim pitanjima. Nemoguće je ne zapitati se kako to da podjednako mladi i perspektivni bosanskohercegovački reditelji nikada nisu dobili priliku da se iskušaju u stvaranju predstava.

 Naravno da niko nije slušao kolegu koji je sjedio pored mene, ali car zaista nije go! Najvjerovatnije nikad nije ni bio, samo su ga izmislili kako bi mogao služiti kao primjer bahatosti. Car nije go, a mi možemo nastaviti lagati prvo sebe, a onda i druge čime se mi to bavimo ili ko je u stanju da se bavi našim životima za nas. U krajnjem slučaju, ta laž šteti samo nama.

Tina Šmalcelj