05. 10. 2011.

Okrugli sto 05.10. 2011.

Na današnjem okruglom stolu razgovaralo se o predstavama Radnička hronika u režiji Ane Đorđević i Vrijeme čekanja autorskom projektu tima Juventa. Moderatori okruglog stola bili su Asja Krsmanović i Dinko Kreho. Oni su pokušali da naprave paralelu i povežu ideje i sličnosti u ove dvije predstave. Na okruglom stolu bili su pristuni glumci i rediteljka Radničke hronike  Ana Đorđević, kao i mladi glumački, ujedno i koautorski tim predstave Vrijeme čekanja. Publika je bila prisutna u oskudnom broju, pa je samim tim izostala i konstruktivna rasprava. Moderatori su pokušali otvoriti diskusiju o paralelnim idejama koje su prisutne u obje predstave, međutim, to im i nije pošlo za rukom. Akcenat u razgovoru je od početka bio na Radničkoj hronici,a tako je ostalo i do kraja okruglog stola, pa smo o konceptu predstave Vrijeme čekanja dobili samo šture informacije, dok je kritički osvrt izostao. Bezuspješan je bio i pokušaj moderatora da stvore interakciju aktera obje predstave, pa se stvorio utisak opšte nedorečenosti i nepovezanosti

U razgovoru o Radničkoj hronici otvoreno je prije svega pitanje uloge teatra kao medija koji ima ili nema moć da mijenja stvari u društvu. Rediteljka je pokušala dati odgovor na to pitanje u kontekstu svoje predstave i njenog uticaja na onaj dio društva koji je pozorišna publika, stavljajući akcenat na buđenje drugačijeg odnosa prema sopstvenoj stvarnosti kod pojednica, kao i stvaranje drugačijeg odnosa prema radniku. Ona se u ovom komadu bavila tranzicijom kao posljedicom na život individue u savremenom bosanskohercegovačkom društvu. Po njenim riječima predstava je uspjela da ostavri ono ključno, a to je moment katarze u svojoj interakciji sa publikom. U diskusiji je uzeo učešće i Goran Cvetković, kritičar Radio Beograda 2, iznoseći svoju kritiku obje predstave, opet sa akcentom na Radničku hroniku. Osvrnuo se pri tome i na generalnu ulogu pozorišta iznoseći, složićete se, besmislenu tvrdnju, da pozorište kao medij nema u savremenom društvu apsolutno nikakvu moć da bilo šta mijenja i da kao takvo gubi svoju osnovnu ulogu kritičara društva i društvenih procesa.

Govorilo se i o ulozi muzike u predstavi Radnička hronika, o korekciji izvornog teksta, po kom je predstava i nastala, gdje je rediteljka pojasnila kako je težiste sa političkog i društvenog konteksta prenijela na težište porodice i individualnih ispovijesti. I to je upravo onaj dio koji je zajednički za oba komada, sa tom razlikom da Vrijeme čekanja donosi lične priče samih glumaca koje su uvezane sa monolozima iz dramaturgije. Sto se po riječima glumaca, kroz rad na predstavi samo nametnulo kao logičan slijed stvari. Još jedna tačka u kojoj su moderatori pokušali naparaviti paralelu izmedju ova dva pozorišna komada jeste pitanje kraja, međutim to je pitanje ostalo samo površno načeto, posebno nedorečeno u kontestu predstave Vrijeme čekanja.

Ono o čemu se jedino detaljnije moglo čuti od samih glumaca, kao i Jasne Diklić, koautorke ovog projekta je uloga lutke u predstavi, prvom susretu mladih glumaca sa lutkom kao medijem u pozorištu, na šta se osvrnuo i Goran Cvetković, po čijem mišljenju je ta simbioza glumca i lutke u ovoj predstavi uspješno ostvarena.

Sveopšti utisak nakon završenog okruglog stola, bila je nedorečenost. Iako znamo da nije moguće odgovoriti na sva pitanja i obrazložiti  sopstveni pristup u potpunosti, ipak je moglo puno više da se kaže, jer je već pomenuti pokušaj interakcije između aktera obje predstave skoro, pa u potpunosti izostao, dok je isto tako nemoguće oteti se utisku da je na današnjem okruglom stolu  Vrijeme čekanja neravnopravno stavljeno u drugi planu odnosu na Radničku hroniku.

Danilo Jovanović