04. 10. 2011.

Između teatra i savremenog plesa

(kritika predstave „Pakao“, koreografija Emio Greco i Pieter C. Scholten)

Koncept pakla u zapadnoevropskom društvu, kakav je uobličio Toma Akvinski, a zatim i Dante, u literarnom smislu podrazumijeva prostor u kojem nema vremena. Vrijeme, u smislu ovozemaljskog i svjetovnog, u paklu ne postoji. Dakle, uronjeni smo u vječnost, u bezvremenost. Budući da je odnos vrijeme-prostor sveprisutan, ovakav koncept vremena zahtijeva i vrlo specifičan prostor kako bi taj hronotop bio postojan i održiv. Pakao je neodređen, nepoznat prostor u kojem vrijeme ne postoji. Da li ga je onda uopće moguće oubličiti na sceni i kao takvog igrati kao pozorišnu predstavu, imajući u vidu činjenicu da je upravo vrijeme ono bez čega književno djelo, dramski tekst ili pozorišna predstava ne može postojati? Možda je zbog toga nužan iskorak pozorišne predstave bio upravo u prostor savremenog plesa, gdje je sam odnos prema tijelu znatno drugačiji?

 Oduzimajući predstavi vrijeme, oduzimajući joj protok vremena unutar kojega prolaznost mjerimo događajima koji su se odigrali, šta joj biva ostavljeno kao sadržaj? Već ranije se Beckett poigrao s tim elementom u čuvenom dramskom tekstu „Čekajući Godoa“, gdje je vrijeme svedeno na čekanje, dosadu, ponovno čekanje i dosadu, a protok vremena označen je smjenom dana i noći. U predstavi „Pakao“ vrijeme je označeno zvukom zvonca koji se povremeno ponavlja. Taj zvuk je jedina promjena, budući da su likovi, ili čak figure, isti, a i pokreti se ponavljaju. Nakon zvonca, u slijedećem segmentu predstave, promjene signalizira glasna muzika i vrisak, označavajući time eventualne promjene i protok vremena.

 Upravo u tom simplificiranom rješenju, svodeći teatar na neke od osnovnih elemenata, teatarska umjetnost pokazuje svoju magiju i sposobnost da tišinu označi upravo zvukom, nekim jednostavnim, tihim, koji se sporadično ponavlja, a stagnaciju i ne-zbivanje pokretom. Međutim, ponovno se postavlja pitanje gledljivosti. Da li je moguće gledati ovakvu postavku, koja nesumljivo ima svoje visoke vrijednosti u tehničkom smislu, kao pozorišnu predstavu? Na sceni dugo traje isto stanje i nakon nekoliko spomenutih „hintova“ teško je pronaći novu nit poveznicu. A možda se predstava poigrava i sa našom percepcijom? Možda nam upravo želi poručiti da nije nužno uspostavljati značenje, nego uživati u vizuelnoj čaroliji? U tom smislu, teatar gubi još jednu od svojih temeljnih vrijednosti, a to je upravo uspostavljanje smisla i značenja. Teatar nas uvijek provocira, navodi na razmišljanje, na promjene, na suočavanja obračajući se nama direktno, u ovom prostoru i ovom vremenu. U ovom slučaju, pokretu je oduzeto predstavljačko značenje – on ne predstavlja, niti znači, nego samo ispunjava prostor beskraja i bezvremenosti. On je jedino što u takvom hronotopu može obitavati. S druge strane, moguće ga je tumačiti i na drugačiji način – kao na primjer prikaz sjećanja na život prije smrti. Moguće je da su njihovi pokreti simulacija ranijeg života. S tim u vezi bio bi i neuspjeli pokušaj individualizacije jednog ženskog lika, koji odmah potom biva vraćen u masu. Ostavljen je veliki prostor mašti gledalaca. Moguće je upisivati razna značenja u zavisnosti od ličnog senzibiliteta i, u prvom redu, znanja. Sam naslov je vrlo značajan i u značenjskom smislu raznolik. Budući da je poznato da se radi o paklu, predstavi se mogu dodavati i upisivati razna značenja, pa je tako moguće lika u crnom percipirati kao đavola, a drvo u pozadini vezati za drvo spoznaje i priču o iskonskom grijehu. Također, na sceni se nalazi sedam plesača. Stoji li taj broj u nekoj vezi sa sedam smrtnih grijeha? Osim toga, pakao podrazumijeva i dimenziju kazne, patnje, a taj segment je eliminisan, budući da likovi u paklu, na sceni, ne pate, a kažnjeni su oni koji sjedeći u publici trpe neodrživ položaj takvog stanja, tragajući za smislom i za uspostavljanjem značenja.

 Pakao je nešto nepoznato, što je na sceni simbolički prikazano tamom. U kontrastu sa tim mrakom stoji jedini osvijetljeni otvor i prolaz u vanjski prostor. Također, tom prostoru je data jedna nova dimenzija zahvaljujući podu koji reflektira sve što je na sceni. Ovaj vizuelni efekt produbljivanja prostora i beskraja ostvaruje se kroz odraze na podu scene. Sve što se na sceni dešava uduplano je tim odrazom.

 Predstava počinje jako usporeno signalizirajući uronjenost u vječnost. Vremena nema, a prostor je neodređen. Iz toga proizilazi pokret kao nešto što vezuje ta dva pojma, budući da se svaki pokret nužno dešava istovremeno u prostoru i vremenu. U prvom planu je pokret, ples, a riječi nema, izuzev povremenog nerazgovjetnog mrmljanja. U tom nepoznatom, nedefinisanom, neviđenom prostoru bez vremena, gdje smo uronjeni u beskraj pokret je jedino dinamično što postoji. Jedino on je sposoban da se mijenja, razvija i živi, svjedočeći konstantno o novom nastanku. Začuđujuće je kako jedan isti pokret dva tijela izvode na različite načine.

 Prisutna je igra sa svjetlom, koje gledaočev pogled usmjerava, čineći određene dijelove scene vidljivima, dok su ostali u potpunoj tami i mraku. Ali, ovako dobro tehničko rješenje prikazivanja pakla na sceni nužno ima i svoje nedostatke. Postavlja se pitanje kako taj ples funkcioniše tokom stotinu minuta scenske izvedbe? Na početku, gledaočevu pažnju drži ples, zatim iščekivanje onoga što će se slijedeće desiti. Nakon iznevjerenih očekivanja, budući da se ništa ne dešava, gledalac ne može očekivati promjenu u dramskom stanju, jer je i sama napetost, kao nužnost promjene stanja, nestala. Dakle, kao instrument ostaju drugi elementi - svjetlo, muzika i eliminisanje kostima. Na kraju plesači igraju samo svojim tijelom, bez kostima. Taj postupak je kulminacija ogoljavanja teatarskih elemenata, svodeći predstavu doslovno i jedino na goli pokret.

 Izlazeći iz okvira teatarske predstave u ples, koji je sam po sebi znatno apstraktniji i ne uspostavlja značenje, „Paklu“ je omogućeno postojanje u čistom vizuelnom i estetskom smislu. Ovo, u tehničkom smislu, dobro ostvareno djelo predstavlja jedinstveno iskustvo poslije kojeg Beethovenova Peta simfonija dobija novu dimenziju, dobru ili lošu, to će svako pojedinačno ocijeniti.

Leila Kulenović