03. 10. 2011.

NASLOV Something Anything Something else

Mirna Rustemović

Nešto. Nešto drugačije. Bilo što. Nešto crveno. Ili možda nešto žuto... Ništa nije određeno, sve bi moglo biti, ali ipak nije. Muškarac i žena na pozornici pokušavaju uspostaviti komunikaciju, ali uvijek ima fali još samo ta jedna riječ kak bi se mogli sporazumjeti. Pokušavaju je tijelima uspostaviti i svaki put su blizu, ali ne dovoljno da se razumiju. Njihova komunikacija liči na igru pantomime u kojoj nikada ne pogode zadani pojam. Svaki put dolazi do nesporazuma. Nesporazum je ono što prijeći njihovu komnikaciju. Oni ga se pokušavaju riješiti, ali to im ne uspijeva. Grade igru i svoj razgovor na nesporazumu. Na pozornici se nalazi stol na kojem su razbacane stvari i dvije stolice. Muškarac i žena sada sjede jedan nasuprot drugoga i pokušavaju razgovarati uz pomoć stvari na stolu. One ima trebaju biti sredstvo pomoću kojeg će uspjeti ostvariti komunikaciju. Slažu priče sa stvarima na stolu, kako upotrijebe stvar za priču bace ju i na stolu ostaje manje stvari i pirče postaju banalnije i kraće, oni kažu jednostavnije. Stvari su lišene njihovih pravih značenja i pomažu im da budu kreativni u smišljanju priča. Trude se se shvatiti priču koju je onaj drugi ispričao i pomoći naći i ispričati još jednostavniju, ali opet ne uspijevaju. Blizu su, ali to opet nije ono što je onaj drugi mislio. U jednom trenutku njihov razgovor liči na natjecanje, svatko želi ispričati svoju priču, misli da je njegova bolja, jednostavnija, zabavnija. Ostaju bez stvari na stolu i opet ostaju s jezikom i tijelima kao sredstvima komunikacije. Nasumično izgovaraju razne poslovice. Jedan drugom odgovaraju poslovicom, misleći da su shvatili što znači.  U jednom trenutku otvaraju se prema publici i počinju pričati priču. Tada problem nesporazuma u njihovoj komunikaciji je najjasniji, a opet upravo taj nesporazum je i ono zbog čega grade dobru priču i što potiče njihovu kreativnost. U pričanju priče stalno im fali jedna riječ koju ne mogu naći da bi rekli ono što misle. Oko te jedne riječi nastaje nesporazum i priča se na njoj gradi i nastavlja, kada jedan glumac zapne i ne zna naći riječ drugi mu pomaže i govori riječ za koju misli da tu treba ići. Riječi se ne uklapaju u priču, ali potiču kreativnost kod glumaca i iz te riječi oni dalje stvaraju priču dok imaju inspiracije. Predstava završava tako da glumci miču sve stvari s pozornice, a na mjestu gdje su stajale kredom napišu njihova imena tako stvari prvi put u predstavi imaju svoje pravo značenje. Počinju i pisati imena ljudi iz publike i kako zapišu ime, tako gledatelj smije otići. Tu i prvi put nestaje nesporazum, prvi put je u predstavi rečeno nešto sasvim jasno i svima razumljivo, ime svake osobe i stvari koju su isto tako dobile svoje pravo značenje. Predstava je na zanimljiv način pokazala i istražila mogućnosti koje nam nesporazum nudi, a nesporazum je stalno prisutan u svakondnevoj komunikaciji među ljudima. Kako on može biti kreativan, a ne samo sredstvo otuđenja među ljudima.