03. 10. 2011.

Balkanska kafana

    Danilo Jovanović

Ruže za Anu Terezu/Fudbalske priče, predstava u režiji Harisa Pašovića, još jedna je potvrda modernog, beskompromisnog i kritički osviještenog teatra. Dramaturški radikalan, rediteljski krajnje provokativan i beskompromisno direktan, Haris Pašović je i ovog puta ostao dosljedan sebi.

Priča o balkanskoj kafani, slika svakodnevice, uživo iz naše provincije, odraz poremećenih ljudskih vrijednosti, ruralnog potrošačkog društva i jeftinog estradnog glamura.

Minimalistička scenografija, sa svega nekoliko stolica ,jednim stolom i pozornicom, sasvim uvjerljivo dočarava kafanski ambijent. U svom stilu, Pašović ni ovoga puta nije izostavio video-art, koji nadopunjuje jednostavnost scenografije.

Aida Čorbadžić, solistkinja sarajevske Opere pojavljuje se u ulozi kafanske pjevačice izvodeći fascinantni raspon pjesama od pop-folk hitova do umjetničkih kompozicija. Philip Tan, muzičar iz Singapura, svira uživo balkansku muziku. Ekipa izvrsnih svjetskih savremenih plesača pleše koreografije Edwarda Cluga,igra Balkance sa velikom energijom i zadivljujućom plesnom vještinom.

Kroz čitavu paletu odabranih popularnih turbofolk hitova, građena je konstrukcija predstave, agonija i ekstaza balkanske birtije, ogoljena i takva postavljena na scenu.

O ženi.

„ Teško mi je biti žena...“ poručuje plavokosa punačka pjevačica, a dinamika se ubzava ka kulminaciji praćena stihovima „ nek me zaboli, briga me da znaš, budi muško, baš. “ Tekstovi pomenutih turbofolk hitova kreiraju lik žene, ljubavnice, boginje, a u isto vrijeme ponižene, napaćene i zlostavljane. Kao subkultura koja je medijski toliko isforsirana, upravo turbofolk u vidu društvenog fenomena potpomaže i čuva stereotipe o ženi, kurvi jer „ muškarcu treba samo kurva“. A ta ista kurva poručuje svom čovjeku „ kad bi bio ranjen, krvi bih ti dala, oba svoja oka, kad bi bio slep, al uzalud, bez duše si lep“. I  tu dolazi do izražaja sav apsurd, sav besmisao turbofolk koncepta, jer žena treba sve da istrpi, sve da podnese, a da pri tom u isto vrijeme bez rezervno voli muškarca, plava od modrica, tog istog muškarca, oca, brata i supruga. I da sve to prihvati i za par cvjetova bude spremna da uvijek sve oprosti i zaboravi. I sve se ponavlja ciklično, duboko  je    ukorijenjen takav, sumanut sistem vrijednosti, pa u jednom momentu ona poručuje „ ličiš na moga oca, isto je mojoj majci, užasne stvari radio“.

Nasuprot takvoj slici balkanske žene imamo sirovog, u porocima ogrezlog muškarca, mužjaka čije frustracije i strahovi isplivavaju na površinu u svom najružnijem obiliku. Patrijarhat današnjice.Predator i žrtva u plesu suza, krvi, znoja i sado-mazohističke ljubavi koja kaže „ napred, nazad, nemam gdje, lična karta prazna je, samo tvoja slika stoji tu, da jednom kad umrem, po njoj me poznaju“.

I sve to smješteno u ambijent kafane, mjesta koje u balkanskoj kulturi ima veliku važnost, jer u njoj sve počinje i završava se.

 Takva jedna subkultura, bombarduje sa svih strana i prijeti da nadolazećim generacijama postane mejnstrim, promovišući jeftini, kičasti sjaj i odsustvo bilo kakvog  kreativnog i umjetničkog kvaliteta. Kao takva, odraz je savremenog brzog i prezasićenog konzumentskog društva, koje proždire sve što mu se ponudi i degradacijski korača prijeteći da ode u samouništenje.

 Ruže za Anu Terezu/Fudbalske priče svojevrsna je kritika jednog takvog društva, energična, puna strasti i erotskog naboja, dinamična, iako u nekim momentima na granici da predje u statično i nezanimljivo,  što se moglo izbjeći izvodjenjem samo ključnih dijelova pjesama, a ne u cijelosti, kakav je ovdje slučaj.

 Teatar Harisa Pašovića nekima se može svidjati, nekima ne... Neki ga mogu voljeti, drugi će od njega zazirati...Ali, jedno je nepobitno, ritam novog stoljeća i vrijeme u kojem živimo zahtijevaju svoj teatar – žestok i brz, ponekad surov, direktan i bez zadrške.