02. 10. 2011.

I slike glume?

kritika predstave „Las meninas“ (režija Ignacio Garcia) 

Nisu nam poznate sve glumačke uloge koje su ostvarile umjetničke slike širom svijeta, ali jedna od najznačajnijih i najprovokativnijih slika, stara već više od tri stoljeća, i dalje oživljava u različitim oblicima i na različite načine. Jedan od načina aktueliziranja Velázquezovog djela „Las meninas“ jeste i teatarska predstava.

Govoriti o Španiji XVII stoljeća, u kontekstu društvene, političke i ekonomske nestabilnosti kroz prizmu jedne umjetničke slike predstavlja izazovan i kompleksan zadatak. U tom smislu je predstava dosljedno izvedena i utemeljena na činjenicama. Upravo u tom periodu dekadencije, žive i stvaraju velikani umjetnosti kao što su Cervantes, Calderon, De Vega, Velázquez, Zurbarán i Murillo.

Predstava „Las meninas“ tematizira nekoliko važnih pitanja. U prvom planu, bavi se pitanjem slobode. Velázquezov život obilježen je upravo traganjem za slobodom u smislu umjetničkog stvaranja, koju kao dvorski slikar na dvoru kralja Filipa IV nije mogao u potpunosti pronaći, budući da se njegova slikarska aktivnost svodila na gotovo fotografsko dokumentovanje portreta kraljevske porodice. Umjetnička sloboda znači više od toga, znači ostvariti svoj potencijal i stvoriti umjetnički vrijedna djela. Predstava tematizira unutrašnje dileme samog slikara. S druge strane, tiče se odnosa umjetnosti i centara moći. Upravo u današnje vrijeme, ova tema je ponovo aktuelna, kako u Španiji ili Meksiku, tako i u Bosni i Hercegovini. Posljednje godine slikarevog života u znaku su nadanja i želje za odlikovanjem Križ Santiaga. Međutim, osim želje za odlikovanjem, prisutna je i snažna želja za ostvarenjem slikarskog potencijala, koji na kraju biva ostvaren djelom „Las meninas“, djelom kakvo „ni prije ni poslije nije viđeno“. Osim toga, predstava se bavi i odnosom između različih umjetničkih djela, a taj odnos ostvaren je dijalogom teatarske predstave i slike.

Zanimljiva je igra između slike, likova na njoj i okvira, te onih koji se nalaze sa druge strane tog okvira. Upravo poigravanje sa tačkom gledišta i položajem gledaoca u odnosu na sliku krije se u osnovi Velázquezove posljednje slike. Ostvarena je višeznačna igra i relativiziranje pogleda posmatrača, budući da likovi sa slike posmatraču vraćaju pogled, istovremeno posmatrajući gledaoca u trenutku kada sami bivaju posmatrani. Još jedan element koji usložnjava ovu situaciju jeste ogledalo koje dodatno relativizira položaj posmatrača. Ovaj odnos ostvaren je i na sceni, jer tokom predstave nekoliko puta glumci izlaze van zadatog okvira, uključujući publiku u prostor u kojem se predstava odvija. Osim toga, iskorak iz prostora slike, na kojoj se nalaze kao dio grupnog portreta, likovi ostvaruju izlazeći u prostor van scene i na taj način postaju pojedinci, individue, te tako izlaze izvan zadatog okvira u prostor slobode.

Glavna priča predstave jeste upravo slika. „Las meninas“ nastaje kao prudukt slikareve intencije, ali i kao rezultat konteksta i društvenih prilika. Simbolički, nastanak slike prikazan je kao rezultat nagovaranja princeze Margarite, koja je željela da slika bude naslikana, kako bi postojao njen portret, te bi na taj način pobijedila smrt i postala besmrtna. Oko ove glavne priče o porijeklu i nastanku slike uklopljene su i sporedne priče, o životu dvije dvorske dame, o historiji kraljevske porodice, o dominaciji i moći kršćanstva. Upravo u tome se ogleda nastojanje i zadatak teatra i pozorišne predstave, a to je personalizacija i individualizacija priče. Prevodeći historiju jedne slike u teatarsko djelo, nužno ju je prevesti na ljudsku mjeru, na priču i historiju jednog čovjeka, što je u ovom slučaju dosljedno izvedeno.

Brojna su mjesta u predstavi na kojima se osim Velázqueza prizivaju u sjećanje i drugi umjetnici, poput Rembranta, Čehova, Rubensa, El Greca, Borhesa, što nas navodi na zaključak da je druga važna tema kojom se predstava bavi vrijeme. Na jednom mjestu na sceni se izgovara da „ne možemo vidjeti vrijeme koje prolazi, nego samo vrijeme koje je prošlo“. Predstava je ostvarena upravo kroz taj odnos prema vremenu, ona se ostvaruje na dva plana. S jedne strane, tematizira se Velázquezov život, nastanak njegovog remek-djela, a s druge strane, direktno se odnosi i na položaj umjetnika i umjetnosti danas.

Ova paralela svjedoči o tome da su umjetnička djela neprekinuti niz, uvezan beskrajnim intertekstualnim nitima i nužno su međusobno povezana. Zbog toga je moguće da slike glume i budu protagonisti teatarskih predstava, a okvir umjetničke slike postane ram pozorišne scene.

Leila Kulenović