30. 10. 2010.

UMIJEĆE IGRE

Teatrino Giullare je najbolji dokaz da za dobru predstavu nisu nužno potrebna najkomplikovanija tehnička dostignuća, dvadeset glumaca i ogromna scena. Teatar iz Italije čine Enrico Deotti i Gullia dal Ongaro, koji su i glumci i reditelji. Sa predstavom Kraj ige Samuela Becketta gostovali su na MESS-u 2007. godine , kada su i osvojili specijalnu nagradu žirija za idejni koncept i moderan pristup klasici.

Na ovogodišnjem MESS-u smo imali priliku vidjeti predstavu u njihovoj produkciji- Sobu, Harolda Pintera. Soba je prvi njegov tekst nastao 1957, i u toj drami već se vide elementi onoga što će kasnije postati osnovne karateristike Pinterovih tekstova- apsurdnost, komičnost angažiranost...Maštovitost tvoraca ove predstave je vidljiva i u samoj scenografiji, gdje mi (kao gledaoci) postajemo voajeri, „zavirujući“ kroz prozor u stan Rose i Berta, a pored ta dva, Enrico i Gullia igraju još četiri lika. Posebno su zanimljive i glumački veoma zahtjevne scene u kojima Gullia igra dva lika istovremeno.

Sam tekst Soba na neki način je najbolje opisati Pinterovim citatom: „Ne postoji jasna distinkcija između stvarnog i nestvarnog, niti između istine i laži. Ništa nije nužno ni istina ni laž, može biti i istina i laž.“ Usamljeni, nesigurni likovi žive uvjereni da im prijeti neka opasnost (ogromna sjena čovjeka na zgradi to i naglašava). Prisustvo drugih neobičnih likova pojačavaju psihičku nestabilnost i unose u predstavu napetost, karakterističnu i za ostale Pinterove tekstove. Atmosfera u sobi postaje mračnija, likovi počinju izgledati nestvarno, i sve na kraju kuliminira nasiljem. Dodatni element koji podstiče taj osjeća su i hiper-realistične maske na licima glumaca. Također, one su dokaz da i pored ljudskog glasa, i pokreta, mi zapravo nikada nismo sigurni ko su zapravo ti likovi, pa se na neki način može govoriti i o pitanju identiteta. Postajemo svjesni da je (kako i sam Pinter kaže) vrlo teško napraviti distinkciju između stvarnog i nestvarnog, postojeće ili umišljene prijetnje- koja može bit produkt izbjegavanja vanjskog svijeta, psihičkog stanja lika, ali i svjesnost da je opasnost uvijek prisutna. Soba nije klasični dramski tekst sa jasnim uzročno-posljedičnim događajima, pa na kraju ostavlja mnoga pitanja otvorena, i nudi veliki prostor za razmišljanje o istim.  Predstava govori o strahu, zatvorenosti, što je veoma dobro predstavljeno, posebno odabirom scenografije- sve je tako malo, a glumci nam, sa velikom spretnošću i umijećem igre, dočaravaju i prostor koji ne vidimo kroz prozor.