30. 10. 2010.

Mali princ ili velika impresija

Postoje dva načina percepcije i recepcije sinoć odigrane predstave „Mali princ“ u Pozorištu mladih. Jedan od tih načina je, uvjetno rečeno, intelektualni užitak i pokušaj rekonstuiranja priče iz fragmenata koje vidimo na sceni, a drugi način je prepuštanje estetskom i vizuelnom užitku kroz čaroliju pokreta, igru svjetla i tame, odnos muzike i sjenki. Ni jedan od ovih načina nije tačniji, bolji niti ispravniji od drugoga, to su samo dvije mogućnosti komuniciranja sa predstavom, koja ne priča jasno i određeno fabulu romana „Mali princ“ franscuskog pisca Antonia de Saint Exupérya nego prenosi pojedine fragmente i impresije predstavljene kroz mozaik vibracija i pokreta.

 Ona ostvaruje blisku vezu sa slikarstvom, jer na poentilistički način pokušava dočarati priču o samom piscu. Zbog toga je jasno da je jedini izbor glumice upravo balerina, jer samo ona može lebdjeti, istovremeno biti na tlu, ali i malčice iznad njega, ona može simbolički dočarati let što je u direktnoj vezi sa piscem, koji je bio pilot. Upravo taj let je kraj njegovog života, on je nestao u avionskoj nesreći.

 Vrlo je znakovit ovakav način predstavljanja, igranja „Malog princa“. On svjedoči o dobrom poznavanju tehnike, ali i umjetničkog potencijala koji krije ovakva tehnika. Ona se u slikarstvu naziva sfumato, a to je slikanje kroz magličasti veo, gdje su naslikani obrisi i konture, ali nikako i jasan lik i strogo definisana forma. Takva je i predstava „Mali princ“, ona kroz znakove i simbole uspijeva prizvati na scenu pisca i njegovo najpoznatije djelo, ali bez jasnih aluzija i citiranja. Ona simbolički označava, ostavlja smjernice kojima se možemo kretati u našoj potrazi za značenjem, ali nas ne vodi do cilja. Krajnji smisao, zaokruženje, značenje i uobličenje predstave postoji jedino u nama samima, a pri tome u svima nama drugačije. To je upravo nit koja predstavu direktno vezuje za roman „Mali princ“ jer je i sam roman mnogostruk i otvara prostor, velik kao univerzum, unutar kojega su moguća razna tumačenja.

 Vezano za predstavu „Mali princ“ mogao bi se upotrijebiti i naziv poetski teatar. Ona se ne ostvaruje govorom, tekstom, niti kroz čvrstu narativnu strukturu, nego postoji i živi kroz impresije, težište je stavljeno na sam način odvijanja predstave, a ne na njen sadržaj. Ona nas vodi u svijet snoviđenja, holograma i sjenki koje imaju fantastične oblike. Predstava u fokus stavlja pokret (a upravo je pokret temeljna vrijednost teatarske umjetnosti, jer se u njemu spajaju vrijeme i prostor, pa je zbog toga pozorište prostorno-vremenska umjetnost, prema shvatanju G. E. Lessinga). Predstava se ostvaruje kroz igru pokreta, njegovih odnosa sa sjenkama, a međusobna uslovljenost svjetla i tame je glavno izražajno sredstvo koje je ostvareno kroz kontrast bijele haljine i tamne scene. Time se predstava opet vezuje za slikarstvo i termin chiaroscuro koji se odnosi upravo na kontrast tamno-svijetlo.

 Pred gledaocima se odvija potpuno magična igra, koja se sastoji od neklasičnog baleta i pokreta koji ispunjavaju scenu jednom stvaralačko-produktivnom energijom, a ti pokreti su ustvari sredstvo pričanja priče. U jednom trenutku balerina pleše sa svojom sjenom, a onda sjena biva uduplana, utrostučena, a zatim i učetverostručena da bi se potom jedna sjena osamostalila i počela plesati svoj ples. Upravo ta višeslojnost, mogućnost svakog dijela i elementa da odigra svoju ulogu i ispriča svoju priču je nit poveznica sa romanom „Mali princ“ iz kojeg možemo čitati brojne priče (o Malom princu, o ruži, o stanovnicima različitih planeta, o lisici, o slikarstvu, o mašti, o životu, o prijateljstvu, o vremenu).

 Toliko priča krije taj kratki roman, s čim korespondira i predstava koja u trajanju od samo 45 minuta pred nama otvori čitav novi svijet i učini nas ne nijemim posmatračima, nego sudionicima te čarolije.

Leila Kulenović