23. 10. 2010.

Osvrt na predstavu „Kuća Jelena“ Jana Lauwersa

EROS I TANATOS

Zašto pričamo priče? Da li su nam one terapeutsko sredstvo? Mogu li priče pobijediti tugu i bol i pružiti utjehu? Mogu li parirati stvarnošću kojom vladaju statistički parametri? Ima li smisla pričati priče, kad je malo onih koji su spremni da ih čuju? Mogu li priče (a i umjetnosti u cjelini) nadjačati politiku i međusobne kulturološke razlike? Možemo li pomoću njih bar na trenutak jednostvano biti „samo“ ljudi?

Jesu li one uistinu samo za one očajne kako je to rečeno u sinoć odigranoj predstavi Jana Lauwersa „Kuća jelena“?

 Jan Lauwers se festivalskoj publici prošle godine predstavio prvi dijelom trilogije „Tužno lice/Sretno lice“, „Izabelina soba“, a ove završnim dijelom, „Kuća jelena“. U obje predstave igraju isti glumci - članovi Lauwersove trupe „,Needcompany“. 

U  „Izabelinoj sobi“ Jan se bavi prošlošću – okvir predstave čini priča o belgijskoj kolonijalnoj prošlosti (linearna priča koja obudhvata period od 1910-e do 2000-e), a u centru dešavanja je starica Izabela koja je na neki način ima ulogu naratora. Motiv za  „Kuću jelena“ je tragedija jedne od plesačica trupe  - na Kosovu je ubijen njen brat dok je bio na fotoreporterskom zadatku. Dramaturški okvir prvog dijela predstave je fiktivni dnevnik za koji se ne zna da li je pripadao fotoreporteru ili nekome drugom. U njemu se navode strašni prizori kojima je svjedočio. Za to vrijeme vidimo članove trupe koji uživaju u svojim igrama i svojoj tjelesnosti i ne posvećuju dovoljno pažnje ispovijest svoje kolegice, čak se na momente svemu tome izrugivaju. Tu dolazi do te vječne borbe Erosa i Tanatosa u čijem sudaru nastaje prostor za umjetnost. Dnevnik završava danom u kojem plesačicin brat prizaje da je ubio jednu ženu i najavom da ide u kuću jelena negdje u planinama. Od tog momenta počinje drugi dio u kojem oni prave rekonstrukciju moguću priče koja je dovela do smrti njenog brata (od rečenice kojom dnevnik završava) – priču o prirodi zločina, suočavanju, oprostu, tuzi, bolu, životu i smrti, živim i mrtvima (u jednom momentu neko od likova izgovori da živi ne mogu bez mrtvih) itd. Čini se da je Lauwers ovom pričom želio suočiti svoju kolegicu sa bolom kako bi je rasteretio patnje. Opet je do izražaja došao njegov stil pisanja koji je kombinacija klasičnog, modernog i poetičnog (povremeno se dijalog bavi naizgled banalnim problemima svakodnevnice) u čemu sonogovi opet zauzimaju važan katarzični segement  - npr. završni song. Likovi imaju imena glumca, stalne su transformacije lik/glumac, fikcije i realnosti, likovi koji su „mrtvi“,  „oživljavaju“ i predlažu razvoj događaja na sceni, svako malo se razbija iluzija teatra, glumci se obraćaju direktno publici, kombiniraju se naracija ples i muzika što su sve odlike postdramskog teatra, a  Needcompany je jedan od njegovih sasvim sigurno najboljih predstavnika. 

Scenski prostor vas uvodi u svijet koji pomalo izgleda nadrealno, na momente bajkovito –  mnogo gumenih rogova i tijela jelena, kostimi i prenaglašene uši aktera. Ali su replike koje izgovoraju istovremeno bolno istinite i odražavaju surovost stvarnosti. Nekoliko puta se ponovi replika, lajtmotiv svega – Pripazi, svijet te ne podržava. Za razliku od toga, suočavanje i pravljenje priča, koliko god to bilo mučno, nas podržava, daje nam energiju da preživimo.

Na kraju predstave dolazi i do simboličkog pročišćenja - nakon ledene kiše, priroda je pročišćena, jeleni su spašeni, mrtvi i živi zajedno sjede za božićnom večerom.

Lauwers i članovi njegove trupe (koji su opet pokazali sjajne glumačke, plesne i vokalne sposobnosti) su ispričali jednu veoma važnu, humanu priču i pokazali da pričanje priča ima smisla i da se stvarnost, ako ništa, preko njih može raskrinkanti i produbiti.     

Adnan Lugonić