20. 10. 2010.

KRITIKA „Saloma“ Damira Zlatara Freya

                                                       Tekst osobe koja ima lični problem

Danas se reditelj D. Z. Frey, na okruglom stolu posvećenom predstavi „Saloma“, jasno distancirao i isključio iz razgovora ističući kako je sve što je imao reći rečeno predstavom, pri čemu je sam razgovor nazvao dosadnim, a sve one koji imaju svoj pogled i tumačenje osobama sa ličnim problemom. Slijedi, dakle, tekst jedne takve osobe.

 Šta nam i na koji način govori „Saloma“ D. Z. Freya? Ova predstava kao okvir i  tematsku podlogu ima mitsku/biblijsku priču o Salominom plesu, a zasniva se na drami O. Wildea „Saloma“. Predstava počinje gustom maglom koja ispunjava prostor scene i gledališta, što je jedan vid eksperimentisanja sa tehničkim mogućnostima teatra. Osim ovoga, prisutne su i druge vrste igranja sa svjetlom, kostimima, muzikom, a sve su to elementi već viđeni u teatru. Dakle, u tom smislu ona ne uvodi ništa novo. Njen novitet i svježina trebao je biti način obrađivanja teme i iscrpljivanje njenih mogućnosti u smislu vezivanja za sadašnjost. Tako je sam Salomin ples potisnut u drugi plan, a u prvi plan je trebalo doći pitanje manipulacije, samovolje onih koji imaju moć, nemoral i padanje glava žrtava. Ali, to se nije desilo.

 U predstavi postoji nesklad između načina na koji je odigrana i reference na stvarnost koju je željela ostvariti. Namjera da govori o ovom tranzicijskom vremenu u kojem se nalazimo, kao i o krizi morala i samog društva nije izvedena do kraja. Naravno, komentar našeg društva i kulture je prisutan, ali predstava nije uspjela objektivno svjedočiti o raspadu i krizi društva nego se uplela u zamke iz kojih nije izašla; upala je u trivijalne oblike zabave i sapunicu.

 Nakon scene sa maglom gledamo scenu sa dvije žene u crnoj i bijeloj haljini, u kojoj do izražaja dolazi pokret, blještavi kostimi i muzika. Na ovaj način u predstavu je uveden glamour, sjaj. Tu je prisutan određeni nesklad, jer ako je predstava željela kritikovati lažni sjaj našeg društva nije sebi smjela dozvoliti da upadne upravo u to – u lažni sjaj. Koketiranje sa visokim društvom i sjajem uvijek podrazumijeva i rizik upadanja u taj manir. U nastavku slijedi groteskna scena Posljednje večere koju smjenjuje nova brigada biblijskih likova koji pozornicu preobražavaju u pistu kuda, kao manekeni, koračaju u blistavim haljinama. Na scenu stupa košmar i nameću se paralele sa predstavama „Život sa idiotom“ reditelja Andriya Zholdaka i „Crveno“ Martina Kočovskog. Kao i u pomenutim, i u predstavi „Saloma“ opet gledamo interpretaciju svetog teksta, opet slušamo lavež pasa, opet kopamo zemlju i opet je prisutna groteska, vrisak i buka.

 Saloma je pohotljiva, odbijena žena koja pada u očaj. Ona više nije sposobna plesati svoj ples; umjesto nje pleše ga blistava tkanina. Umjesto Salominog plesa, uz melodije istočnjačkog melosa, gledamo mješavinu kola i trbušnog plesa. Uz zvukove defa i bubnjeva, pomiješanih sa poskakivanjem i uzvicima prikazan nam je mitski ples. Šta to znači za našu kulturu? Čime je zamijenjen Salomin ples – simbol ženske zavodljivosti, senzualnosti? Za poniženje, perverziju i divljaštvo? Nesumnjivo je da predstava govori o tome, ali problem je što se nije distancirala od trivijalnosti nego je upala u nju. Ne može se produktivno govoriti o divljaštvu kroz samo divljaštvo. Potrebno se izmaći i dati objektivan pogled na stvarnost ako je želimo komentirati, a to je upravo ono što predstava nije učinila. Mi, dakle, ne gledamo ples mrtve žene, mi taj ples mijenjamo za prizor seoske svadbe praćen uzvicima: „Muzika!“. Neumjerenost u predstavi biva sve veća, a kulminira izazivanjem Salome i nagovaranjem na ples. Ali ne, ovo je Saloma koja ne pleše jer je loše volje.

 Prema mitu, Salomin ples je bio toliko očaravajući i iskorišten je kao instrument Ivanovog smaknuća, ali ne zbog Salomine volje. Saloma iz predstave pleše zbog svog interesa, osvete, očaja, poniženja i odbijenosti. I kada konačno bude ples, šta vidimo? Izvještačene, afektirane pokrete, pune vulgarizma i prazne u smislu senzualnosti. Na koncu se taj ples pretvara u dens macabre. Ali, ukazivanje na zlo do krajnjih granica još uvijek ne znači prevazilaženje zla.

 Ovaj tekst se primiče kraju pohvalom na račun tehničkog rješenja jer se ubistvo Ivana dešava van scene. Izrečenu pohvalu slijedi pokuda za unošenje odsječene glave na scenu. Čemu ta doslovnost? Tetru je potrebna doza stilizacije. Dakle, ako predstava želi govoriti o glavama žrtava koje padaju u stvarnosti, nije potrebno da glava doslovno padne i na pozornici. Ovakvo uvjeravanje je sasvim suvišno i znak je nesigurnosti i nekoherentnosti same predstave. Scena u kojoj Saloma grli krvavu glavu je trijumf groteske. Ta scena svojom prekomjernom grotesknošću postaje smiješna. To je dokaz da se predstava obrušila, ona se nije održala, njena unutarnja logika se raspala. Jer, kad scena koja jeste jeziva postane smiješna, to znači da nije dobro motivisana. Saloma užitak koji nije dobila od živog Ivana uzima od njegove odsječene glave i to bi trebao biti vrhunac emotivne napetosti. Ali, na način na koji je predstavljena u predstavi, ova scena je hiperbolična i smiješna. Prekomjerna groteska, koju potvrđuje i činjenica da je na kraju Saloma ubijena, a ruke oprane svetom vodicom, dovodi predstavu do ruba samoparodije.

 Šta reći na kraju? Ne, mi nismo vidjeli ples mrtve žene, vidjeli smo mrtvi ples jedne predstave.

Leila Kulenović