18. 10. 2010.

GENERACIJA KOJA ŠUTI

Okrugli stol MESS-a nas podstiče da odgledanu predstavu ne zaboravimo izlaskom iz pozorišta. Gledati, slušati i diskutovati – proces kojim postajemo svjesni da je “biti” gledatelj, pogotovo u modernom teatru, i više nego zahtijevan zadatak.

Kako to i obično biva, diskusija kreće  moderatorovim (Bojan Munjin) animiranjem. Nerijetko se znalo dešavati da učesnici okruglog stola ne osjećaju potrebu za diskusijom o svome radu, te su se razgovori znali svesti na prepričavanje viđenog i magično “trčanje u krug” bez bilo kakve namjere dolaska do cilja. U ovom slučaju, cilj možemo predstaviti kao bilo kakav oblik produktivnog nadopunjavanja viđenog i obogaćenja naše teatarske percepcije.

Srećom, okrugli stol povodom sinoćnje izvedbe predstave “Čekaonica”, u režiji nagrađivanog češkog reditelja VILIAMA DOCOLOMANSKOG se pokazao upravo takvim, korisnim, zanimljivim i nadopunjavajućim.

Sama težina teme kojom se reditelj odlučio baviti, vjerovatno oživljava bolne traume iz nedavne prošlosti prisutnih na okruglom stolu, bilo da su ih neposredno doživjeli ili o njima slušali.

 Zbog generacijske razlike prisutnih na razgovoru prošlost ne nosi iste konotacije, te ne možemo striktno govoriti o univerzalnom teretu koju prošlost ostavlja na sve nas. Govoreći iz perspektive dva studenta, postajemo svjesni da smo se transformisali u generaciju koja šuti. Nakon pitanja glumca Róberta Nizníka o osjećanjima koje predstava budi i sjećanjima koja oživljava iz nedavne krvave prošlosti, bio je samo jedan odgovor – odnosio se na “legendu” o dobrim međuljudskim odnosima u ratnom stanju.

 Paradoksalno, sa velikim entuzijazmom i nadom da je to moguće reditelj Docolomansky je pokušao objasniti bitnost realnog suočavanja sa zlim “duhovima” prošlosti, a sam odgovor na pitanje glumca je potvrdio rediteljevo zapažanje da ljudi imaju nevjerovatnu sposobnost uljepšavanja prošlosti zbog težine koju suočavanje nosi.

 Sa druge strane, mlađa generacija, kojoj i sami pripadamo, najčešće i ima samo lijepe uspomene na svoju prošlost, koja podrazumijeva i rat.  Ponekad postajemo svjesni da su upravo te uspomene nastale brigom starijih i njihovim mukotrpnim radom kako djeca ne bi rat osjetila na način na koji oni već jesu.

 Zašto sve napisano nije jednostavno rečeno na okruglom stolu? Zašto smo generacija koja šuti? Možda zato što smo nesvjesno “naslijedili gen” zaborava i nesuočavanja, savršenu tehniku bježanja. Tekst koji je pred Vama potvrđuje našu naviknutost na život pod staklenim zvonom.  Ali način na koji je Docolomansky govorio može nas podstaknuti na promjenu životne filozofije, pa da na 51. MESS-u prestanemo biti generacija koja šuti.

                                                                                                                        Adi Lučić 

                                                                                                                        Nejra Babić

 

 

                                                                                                          

 

Sponzori