23. 04. 2010.

Premijerno izvedena "Sarajevska pozorišna tragedija" - prva repriza u subotu 24.4.

Premijerom predstave „Sarajevska pozorna tragedija“, prema tekstu Peđe Kojovića, u režiji Gorčina Stojanovića, završio je ovogodišnji program Modula memorije.

Riječ je o predstavi koja tematizira već često tretirane teme sjećanja, nostalgije, rata, odgovornosti, krivice, nacionalizma... ali koja ipak donosi svježinu pogleda na te teme, zbog direktnosti iskaza, koji se, oscilirajući između patosa i banalnosti, na kraju preobliči u jaku autoironiju koja razotkriva kako temu tako i samu  genezu predstave.

Struktura ovog djela kao postmodernističkog „theatrum mundi“, u kojem glumci višestruko ulaze i izlaze iz svojih uloga, sadrži i elemente pop kulture, poput rock-pjesama, fotografija i sjajnih a nažalost zaboravljenih filmskih ostvarenja Ivice Matića. Upravo element videa, koji korespondira s tekstom, zauzima značajno mjesto u predstavi.

Ovaj pozorišni komad je zapravo i teatar i rock koncert i prikaz filmova u jednom. Glumci na sceni su rock bend, a pjevačice-glumice (Sabina Bambur, Maja Izetbegović, Irma Alimanović) koje uz par jakih pjesama na granici skandiranja unose pozadinu priče koja se može smatrati manifestom u ratu propalih generacija: „Mi smo dekadenti, mi smo aromantični, antipatični... ZABAVA, ZABAVA“.  

Element nostalgije za prošlim vremenima, ili čak jugonostalgije, razbijen je par puta ponovljenom floskulom da „sjećanje je selektivna fantazija o prošlosti“. Upravo taj kritički odnos prema pamćenju pojedinca i kolektivnom sjećanju kojim se često služi ideologija otvara mnogo pitanja koja se odnose na stvarnost u kojoj živimo.

Sam rat s posebnim naglaskom na dešavanja u Bosni i Hercegovini je predstavljen toliko direktno, oštro i bez suvišnih metafora i političke korektnosti, da vjerovatno možemo smatrati ovaj komad jednim od rijetkih umjetničkih djela nastalih iz zemlja bivše Jugoslavije koji se prema toj tematici odnose na taj način. Dodatno je višedimenzionalnost sadržaja naglašena samom strukturom predstave koja se koristi tehnikom teatra u teatru. Pri tome sama predstava toliko zalazi u stvarnost da je čak i ime producenta predstave jasno naglašeno, kao i sama geneza nastanka predstave putem prijave na konkurs za predstavu o pomirenju.

Alegorična priča o selima Muslići i Srbinje, kako saznajemo tokom naracije koju vode Maja Izetbegović i Irma Alimanović, izlazi iz okvira papirnog sinopsisa i zaživi u stvarnosti, naravno, u toj teatarskoj stvarnosti. Pitanje o krivici, odgovornosti pojedinca i političara te o žrtvi i već mitskom pitanju „ko je počeo rat“, dolazi do izražaja u dijalogu između Ermina Sijamije i Aleksandra Seksana. Crno bijela slika se raspada, a oproštaj i krivnja dolaze do izražaja da bi se za trenutak opet okrenuli i došli na svoje isto lažno mjesto.

Autoironija na račun same teme koja treba da se odnosi na reinterpretaciju bivših događaja, koja s didaktičkim ciljem vodi ka „pomirenju“, ubrzo se pretvara u tužnu sliku stvarnosti. Poigravanje sa konvencijom „happy enda“ koji dešavao se ili ne - zavisno od dimenzije priče, zaista je dokaz majstorstva režisera Gorčina Stojanovića.

kz