24. 10. 2009.

Kenan Efendić: Sloboda kretanja i etnonacionalizam

Piše: Kenan Efendić

Sloboda kretanja, mogućnost fizičkog kretanja tlom shodno vlastitom izboru, odluci i potrebama, banalno izgleda ponekad, jeste jedna osnovnih sloboda ljudske egzistencije, koju bi morao uživati svaki stanovnik Planete bez obzira na ukupnost i raznovrsnost svog identiteta. Istina, govoreći o svakom stanovniku Planete, neophodno je napomenuti da prijestupnici, zlikovci, ubice ne uživaju slobodu kretanja shodno svim zakonskim i kažnjeničkim praksama svijeta, upravo zato što jesu ugrozili slobodu i sigurnost nekog drugog. Sloboda kretanja im se oduzima upravo zato što ona nosi mogućnost komunikacije i dodira s drugim ljudima, koju su prijestupnici zloupotrijebili, pa im politički i društveni sistem lišavajući ih slobode kretanja hoće oduzeti mogućnost novog prijestupa i, ako vjerujemo u pedagogiju zatvora i represije, pokazati važnost uživanja slobode kretanja. 

Uvodno razmatranje suštine slobode kretanja, odnosno mogućnosti promjene mjesta egzistencije a time i promjene perspektive poimanja svijeta, pokazuje nam da slobodno kretanje Planetom donosi kontakt i komunikaciju s Drugim i Različitim, te da slobodu kretanja država kao centar moći dodjeljuje i oduzima slobodu kretanja unutar svojih granica, a da slobodno kretanje svojih državljana unutar granica drugih regulira sporazumima, pasošima, kvalitetnim granicama, kvalitetnom borbom protiv kriminala… što očekuje i od svojih partnera, čijim državljanima dozvoljava slobodno kretanje na svojoj teritoriji. Naravno, govorimo o idealnom stanju kakvo manje-više jeste trenutno u zemljama tzv. „Schengen zone“, odnosno Evropske unije i nekoliko evropskih zemalja koje nisu članicama Unije.

Bosna i Hercegovina već nekoliko godina je u procesu vizne liberalizacije sa Evropskom unijom, odnosno sa zemljama Schengena, ali ispunjavanje tehničkih uslova državnim strukturama i institucijama nije baš prioritet, pa su tako vlasnici bosanskohercegovačkih pasoša do daljnjeg ostavljeni postrance u redu za bezvizni režim, koji je zasluženo dat građanima Crne Gore, Makedonije i Srbije, pa će ovi od početka 2010. godine tek s pasošem bez viznog ponižavanja putovati, slobodno se kretati, dakle, zemljama Schengena.

Vladajućim etnonacionalističkim političkim partijama u Bosni i Hercegovini sloboda kretanja pripadnika naroda ni u kojem slučaju nije tek ni usputni cilj u ostvarenju njihovih velikih ciljeva. Etnonacionalizam kao i svaka totalitaristička ideologija opstoji na negiranju, ugnjetavanju, zatvaranju i porobljavanju individue i onoga što individui nesumnjivo pripada, gdje se sve moralne, duhovne i ine vrijednosti podvode pod etničko i dobivaju svoj etnički žig. Tako etnonacionalističke elite, sastavljena od političkih, akademskih, intelektualnih i klerikalnih elita, građane Bosne i Hercegovine međusobno dijele gledajući pri tome u svakoj individui tek pripadnika jedne etnije, koji o svojoj pripadnosti nikada ne mora biti upitan i nikada ne mora dati odgovor, jer postoji sporazum simboličkog prepoznavanja, gdje se označitelji poput imena i prezimena uzdižu na nivo etno-simboličkog.

Za takvu ideološku i društvenu praksu neophodno je sužavanje prostora slobode i prostora individualnog izbora, gdje sloboda kretanja i mogućnost putovanja (a to je i mogućnost saznavanja, različenja, upoznavanja Drugog, usvajanje novih perspektive i izgradnje kritičke distance) predstavljaju pravo opasnost po stabilnost vlasti i vladavine etnonacionalista.

Kako svaka vlast, odnosno svaki subjekt vlasti, svoju vladavinu uvijek promatra kao nezavršivu i uvijek nastoji projektovati budućnost pogodnu i podložnu svojoj vladavini i vladavini svojih ideja, odnosno ideologija, tako i bosanskohercegovački etnonacionalizmi hoće nove, mlade generacije Bosanaca i Hercegovaca zatvoriti u trogeto etnonacionalizma, provincijalizma, mediokritetstva i mržnje, kako ne putujući nikada ne bi svoje stalno mjesto boravka ugledali i pojmili kao negativno i ograničavajuće.

Istina, Bosna i Hercegovina će vjerovatno, zahvaljujući jakom pritisku evropske liberalne i zelene političke javnosti, te pritisku civilnog društva kako u BiH tako i u Evropskoj uniji, do jula naredne godine dobiti bezvizni režim, jer je vladajuća etnonacionalistička vlast tek pod pritiskom počela rapidno usvajati neophodne zakone i osnivati neophodne institucije. Kada ne bi bilo unutarnjeg i vanjskog pritiska javnosti i kada ne bi bilo postavljanja konačnih rokova od strane Evropske unije kao partnera ne tek u liberalizaciji viznog režima, vladajući bosanskohercegovački etnonacionalisti nikada samostalno ne bi odlučili omogućiti i osigurati građanima BiH slobodu kretanja, jer upravo oni na građanina gledaju tek kao na pripadnika etnije.

Mladi Bosanci i Hercegovci jedni su od najnepokretljivijih evropskih omladinaca, koji putuju tako rijetko da većini riječ putovanje uvijek asocira nečije tuđe, drugo putovanje, pri čemu sebe ni zamisliti ne mogu kao aktera putovanja. Nizak životni standard, puki dakle nedostatak para, vizno-konzularno ponižavanje i isljeđivanje, loša zračna, željeznička i cestovna povezanost zemlje sa svijetom, neokonzervativizam obrazovanja i kulturne proizvodnje zatvaraju naše toliko izvikane mlade u okvire jednog kantona ili jednog entiteta, što naprosto osiromašuje duh i intelekt mladog čovjeka, pri čemu poliperspektivnost i drugost putovanja neće moći nadoknaditi nekada kasnije, jer neće biti mladi.