Kekec nastavlja tradiciju predstava za djecu Slovenskoga mladinskog gledališča (Slovensko pozorište mladih), i to Alise u zemlji čuda, Pipi Duge Čarape, Petra Pana te Snjeguljice i sedam patuljaka, ovaj put s naglaskom na slovenskoj klasičnoj književnosti za djecu, i s posebnim fokusom na strategiji kojom se u predstavi za dječju publiku povezuje vještina i magija pokreta i riječi. Zato je izbor režisera i koreografa Branka Potočana, koji s glumačkim ansamblom SMG-a ulazi u dijalog s Vandotom, učinio predstavu nesumnjivo inovativnim komadom u Sloveniji: u pitanju je pokretno-pozorišno djelo za dječju publiku koja se u odgojnom procesu nema prilike sresti s elementima suvremenog plesa i fizičkog teatra.

Radi se o kratkoj, dinamičnoj i razigranoj postavi poznatih čobančićevih priča u kojima se troje gradske (ili seoske) djece igraju Kekeca. […] Uprizorenje izuzetno ekonomično i domišljato upotrebljava rekvizite (daske, štapove i užad), vješto ih vezuje u pokretno-scenske kadrove (služe kao stijene, planine, vrata, stolovi, plesna oprema, oruđe i »oružje«) u kojima prostori i vidici slijede jedan za drugim brzinom i spretnošću na pravi filmski način. Ovo posljednje postavi omogućava precizna, a istovremeno prilično komotna dramaturška slagalica koja se pomoću pokretnih rješenja slaže u rječitu i zabavnu pripovijest […].

(Rok Vevar, Deloskop)