Predstava "Večeras improviziramo" se održava pod pokroviteljstvom BH Telecoma  

Predstava

Talijanska drama prvi je put počašćena suradnjom s jednim od velikih europskih reditelja, Paolom Magellijem. Estet i tumač suvremene stvarnosti, ali iznad svega velik znalac ljudskih titraja i slabosti,  Magelli je izabrao suočavanje s jednim od najsloženijih dramskih tekstova talijanskoga pozorišta  prve polovice 20. stoljeća: „Večeras improviziramo“ Luigia Pirandella. Takvo remek-djelo omogućit će mu da progovori ne samo o umjetnosti i o nužnosti da se pruži otpor brojnim trivijalnostima i gadostima svijeta, nego također, s malom primjesom autoironije, da se označi identitet reditelja tiranina u radu s glumačkom družinom kojom se više ne može vladati.

U toj drami isprepliću se likovi podijeljeni na ’stvarne osobne glumačke identitete i fiktivne identitete glumljenih likova’. Pirandello je izabrao foaje kao mjesto radnje ove drame, odnosno lože, parter, ispred i iza zastora, dakle dijelove pozorišta gdje se tradicionalno nije odigravala  pozorišna predstava i time je napravio jedan od postupaka koji će se sustavno početi primjenjivati tek u pozorištu postmoderne. Sama drama ima dvije glavne narativne linije. U prvoj pratimo događaje koji se zbivaju u pozorištu, u gledalištu i na pozornici gdje se glumci koji trebaju improvizirati te večeri bune. Druga narativna linija je drama koju glumci igraju, čija je radnja smještena na Siciliju, u malo konzervativno mjesto, a prati događaje vezane uz obitelj La Croce.

Reditelj

Paolo Magelli po jednima je kontroverzna osoba, po drugima intelektualac, po trećima kozmopolit, ali svi se slažu da je jedan od najintrigantnijih reditelja danas u Europi. 

Rođen je u Pratu, u srcu Toskanije i vrlo je ponosan na svoje porijeklo. Studirao je režiju u Firenci a zabunom i slavistiku. Krajem šezdesetih u pozorištu Metastasio u Pratu osniva Teatro Studio. Članovi Teatro Studio bili su među ostalima Roberto Benigni, Pamela Viloresi, Marcello Bartoli i mnogi danas poznati glumci. Godinama je u Zagrebu i Beogradu postavljao sjajne pozorišne komade, ali od toga nije mogao živjeti. Materijalnu egzistenciju osigurava režirajući u Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj, Sloveniji, Belgiji, Mađarskoj, Izraelu, Palestini, Meksiku. Njegove režije predstava, Dantonova smrt, Feničanke,  Nacija, Elektra, Velika magija, Vjera, ufanje i ljubav, Višnjik, Tri sestre, Ujak Vanja, Mjesec dana na selu, smatraju se antologijskim.

Teatar

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci ima dugu i bogatu povijest. 1885. godine
Helmer-Fellnerova zgrada data je na korištenje riječkim građanima pod nazivom Teatro comunale.
Prve su predstave bile Aida Giuseppea Verdija i La Gioconda Amilcara Ponchiellija. 1913. dobiva naziv Teatro comunale Giuseppe Verdi. Od osnutka redovito se, osim neko vrijeme u razdoblju Prvoga svjetskog rata, daju operne i dramske predstave. Razdoblje od 1913. do 1943. ispunjeno je burnim političkim događajima i promjenama što se odražavalo na djelatnost riječkoga Kazališta. Bilo je to doba „teatro stagione“, prvenstveno opernih a manje dramskih gostujućih predstava, ali nikad se s pozornice nije progovorila hrvatska riječ. Promijena je došla tek 1945. spajanjem kazališnih družina „Nikola Car“ i „Otokar Keršovani“, kada nastaje jezgra buduće Hrvatske drame, a iz talijanske kazališne družine „Filodrammatica fiumana“ jezgra Dramma Italiano / Talijanske drame, a glazbenici Simfonijskoga orkestra stvaraju jezgru orkestra buduće Opere s baletom. Ulaganjem najvećega napora svih angažiranih članova umjetničkih sastava, tehnike i administracije  priprema se osnivanje stalnoga narodnog kazališta u Rijeci. Po uzoru na tradicionalno razvijen kazališni život u svim hrvatskim većim središtima,  gdje su osim stalnoga nacionalnog kazališta u Zagrebu, tijekom prve polovine 20. stoljeća djelovala i stalna gradska kazališta (Split, Osijek, Varaždin, Karlovac i dr.), odlučeno je da se i u Rijeci utemelji stalno kazalište. Od tog trenutka do danas HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci aktivno sudjeluje u hrvatskome kazališnom životu.