Predstava "Isabellina soba" se održava pod pokroviteljstvom BH Telecoma   

Predstava

Izabellina soba suočava se sa osnovnim problemima evropskog dvadesetog stoljeća: belgijskom kolonijalnom prošlošću, Drugim svjetskim ratom, te dilemama oko tzv. humanitarnih intervencija u Africi – sve sadržano u životnom vijeku Isabelle Morandi, koji se proteže do devedeset godina. Kako i sam režiser Jan Lauwers objašnjava u uvodu, kolekcija etnoloških relikvija njegovog oca (bogata kolekcija od 5.000 afričkih artefakata) potakla je stvaranje predstave. Upravo ovo materijalno naslijeđe čini temelj oko kojeg Lauwers i njegova trupa grade izvedbu koja predstavlja simbiozu dijaloga, plesa, pjesme i muzike. Ovi elementi pripovijedaju o slijepoj, živahnoj, progonjenoj Isabelli, od njenog burnog djetinjstva na neimenovanom ostrvu, odrastanja u bajkovitim roditeljskim lažima, do Pariza (gdje nasljeđuje navedenu kolekciju i postaje antropologinja) i Afrike. Ostatak trupe utjelovljuje njena sjećanja, oživotvorena pred očima recipijenata, ali i njom samom; naime, ona participira u znanstvenom eksperimentu, gdje se njena sjećanja direktno projiciraju u njen mozak, i omogućuju joj da ponovno proživi i vidi. Međutim, ona će se sama distancirati od naviranja sjećanja, jer se upravo laž, rečena u dalekom djetinjstvu, osmišljava kao Isabellin spas - spas imaginacije pred strahotama realnosti.

Reditelj

Jan Lauwers rođen je u Antwerpu 1957. godine. Radi i živi u Briselu. Studirao je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Ghentu. Krajem 1979. godine okuplja oko sebe ljude s kojima će oformiti grupu Epigonenensemble. Grupa će 1981. godine biti preimenovana u Epigon Theater zlv – kolektiv koji će iznenaditi svijet teatra sa šest vlastitih produkcija. Na ovaj način Lauwers zauzima svoje mjesto u pokretu radikalnih promjena u Flandersu ranih osamdesetih, i uspijeva se probiti na međunarodnu teatarsku scenu.

Svojim umjetničkim radom Lauwers razvija teatarski idiom kojim preispituje postojeće instance teatra i njegovog razumijevanja. Kao jedna od karakteristika takvog rada ukazuje se transparentnost i promišljenost glumačkog djelovanja i paradoks između glume i izvedbe

Lauwers je multimedijalni umjetnik, koji zadnjih dvadeset godina svakako najpoznatiji po radu u trupi NEEDCOMPANY, koju je osnovao u Briselu 1985. godine. Također, njegovi su umjetnički radovi prikazani na izložbi u Briselu 2007.

Teatar

NEEDCOMPANY je teatarska trupa osnovana 1986. godine, u suradnji Jana Lauwersa i Grace Ellen Barkley, koji su odgovorni za najveće produkcije ove trupe. Grupa umjetnika/glumaca koje su Lauwers i Barkley okupili oko sebe predstavljaju raznolikost unutar koje su razvili manje trupe, koje djeluju pod okriljem NEEDCOMPANY: MaisonDahlBonnema, Lemm&Barkey, OHNO Cooperation I NC ensemble.

Njihove prve produkcije, Need to Know (1987) i ça va (1989), nagrađene su Mobiel Pegasus Preis nagradom.

Neke od najpoznatijih njihovih produkcija su Images of Affection (2002), nastala slučajnošću na petnaestu godišnjicu NEEDCOMPANY-a,  No Comment (2003), Isabella's Room (2004), koja je dobila, između ostalog, Flemish Community Culture nagradu u kategoriji scenarija, kao i niz drugih adaptacija i komada.

Tematska potka ovih komada na makroplanu predstavlja neprestano reformuliranje i redefiniranje glavnih Lauwersovih preokupacija: nasilje, ljubav, erotiku i smrt.