01. 11. 2010.

PORTRET 4 - Lydia Ziemke

Lydia Ziemke rođena je 1978. godine u Potsdamu, Istočna Njemačka. Rano djetinjstvo koje je provela pod režimom DDR-a, još uvijek je vrlo važno za nju. Njeni roditelji, oboje ljekari, nikada nisu bili na meti režima zbog svoje profesije. Od tada, ono što joj je ostalo iz tog razdoblja života jeste osjećaj"koji se usadio u [njoj] da zajedno radimo na nečemu, da imate odgovornost prema ljudima sa kojim živite".Tu je također stekla i strogo obrazovanje, gdje je učila latinski, grčki, te stekla humanističke ideje, koje su, prema njezinim riječima, također imale mnogo utjecaja na njenu rad u pozorišnoj režiji.

Pozorišnim radom se počela baviti u Pozorištu mladih u Potsdamu, sa 12 godina. Već tada se počela baviti angažiranim pozorištem. Glavna tema kojom su se bavili ona i njene kolege bila je konzumerizam. "Mi smo bili vrsta punka, pravili smo predstave protiv prodaje, znate, protiv svih klišeja koje možete zamisliti". Ona je čak imala priliku i biti statista u nekim predstavama. Ona uživa sjećajući se predstave o Faustu u kojoj je glumila vješticu, te svih lijepih haljina koje je imala priliku nositi.

Konačno, odlučuje otići u Škotsku i pohađati studije. Teška porodična situacija i potreba da otkrije druga mjesta, druge jezike, i druge pisce, navela ju je da napusti Njemačku. U Edinburgu je nastavili izučavati latinski i grčki, osobito dramaturgiju korijena pozorišta, koje, kaže ona, još uvijek ima veliki uticaj na njen rad.

Godinu dana nakon dolaska u Škotsku, imala je priliku da stane na čelo jednog pozorišta. Zajedno sa prijateljem vodila je ovaj polu-profesionalni ansambl tokom četiri godine. I dalje je moto ansambla bio kritika društva. Čak i ako, prema njenim riječima, to nije imalo gotovo nikakav uticaj na škotsku publiku. "Stvarno me je boljelo to što niko nije reagovao '. U tom periodu, uspjela je, uz jako malo novca, da tu organizira "premijere" predstava Thomasa Ostermeiera, njemačkog pozorišnog reditelja čije su predstave uticale na njen teatar.

Nakon toga napušta Škotsku i živi između Londona i Berlina, gdje se nedavno napokon odlučila nastaniti.

Postavila je dvije samostalne predstave, od kojih je "Zemlja bez riječi", prema njenim riječima, najozbiljnija. Čini se da se socijalne teme ponavljaju u njenim radovima, koji su u suštini bave problemom migracija. "U svojim radovima tokom posljednje dvije godine, te u ovom i u narednom projektu, shvatila sam da su sve predstave bave sukobima i migracijama. To je to. Samo se dogodilo.  I bilo mi je zanimljivo. Sve to što se događa u ekstremnim životnim situacijama."

Na prvi pogled, pitanje migracija nije povezano sa njenim ličnim životom. Međutim, u razgovoru, prisjetila se i kakav je snažan uticaj na nju imala priča njene pratetke. Nakon što je pratetka umrla, Ziemke je otkrila pisma koja su jedna drugoj slale ona i Ziemkina baka, tokom rata, u trenutku kada su se obje trebale udati. "Ono što je zanimljivo u tim pismima jeste  život koji su opisivali, koji su planirale voditi nakon rata, te život kakav su zapravo imale. Kao posljedica rata." Naime, pratetkin zaručnik je poginuo na frontu, a pratetka je godinama bila odvojena od svoje sestre Berlinskim zidom.

Ziemke je također angažirana i izvan Evrope, u Palestini na primjer, gdje je provela dva i po mjeseca radeći sa tamošnjim pozorišnim umjetnicima. Tada je radila i na "Zemlji bez riječi" Dee Loher, predstavi koja govori o mogućnosti za umjetnika da govori o ratu i o sukobima. Ta mješavina iskustava navela ju je na vjerovanje da možete razgovarati o stvarima samo na osnovu vlastitog iskustva i osjećaja.

Umjetnost je način da se govori o složenosti društva. Lydiu zapravo ne zanima prikazivanje stvarnosti. "Neko vrijeme sam mislila da moram stvarati teatar koji bi zaokupljao pažnju ljudi, da se oni osjećaju osnaženo i da budu jači (...). Sada volim stvarati teške situacije za publiku. Ali ne tako što ću ih blokirati. Nego samo da bi opisala kompleksnost."

Za Lydiu Ziemke, pozorište, nažalost, nije neka vrsta otpora: "Ne postoji neprijatelj. Čak i u našim kritički nastrojenim predstavama, u kojim kritikujemo društvo, ljudi plješću, prihvataju to i aplaudiraju." Ali, prikazujući ekstremne situacije, pozorište see može boriti protiv normalnosti, pokazujući ljudima da ne moraju slijediti ono što rade drugi. Pozorište ima ulogu da prikaže složenost svijeta u kome živimo, i je otkriva publici.

Marjorie Glas