01. 11. 2010.

PATI BEZ SUZE, ŽIVI BEZ PSOVKE I BUDI MIRNO NESRETAN

Stihovi Tina Ujevića koje sam stavio kao naslov su mi bili jedna od asocijacija nakon odlegane predstave „Priče o Junu“ Pippa Delbona. U ovom tekstu neću se toliko baviti analizom, koliko jačinom utiska koji je ona na mene ostavila. Malo je predstava kojima sam, u svom kratkom gledalačkom stažu, imao priliku prisustvovati a koje su bile brutalno iskrene i životne kao što je to Delbonova predstava u kojoj ima nešto od monodrame, nešto od kabarea, nešto od stand up-a, nešto od klasičnog ispovjednog teatra, ali je nemoguće tačno odrediti šta ona ustvari jeste. Delbono nas vodi kroz svoj lični i umjetnički život kombinirajući komične i tragične elemente – i nikad ne ostane dugo u jednom od to dvoje – tragične momente razbija šalama, a komične naglo preokreće u dramu tako da nerijetko ne stignete da do kraja završite sa svojim smijehom. Bez imalo kalkulacija Delbono priča o svome što mu se dešavala – prijateljstvo, homoseksualna ljubav, gubitak prijatelja, otkriće da je HIV pozitivan, boravak u ludnici, religijske transformacije, a u svemu tome on ne izostavlja društveni kontekst, propitivanje pozicije umjetnosti i umjetnika (preciznije teatra), propitivanje religije, ljubavi, slobode, na momnete tu je i obračun sa porodicom i njenim uvjerenjima, teatrom kao institucijom – a sve se, na neki način, svodi na obračun sa vlastitim bolom koji se godinama gomilao.  A on je to upakovano u jedan nadasve zanimljiv koncept koji drži pažnju i kako se predstava bližila kraju priželjkivao sam da se ne završi.

 Delbono direktno komunicira sa publikom, gleda vas u oči dok govori, obraća vam se kao nekom sebi bliskom, uvlači vas u svoj svijet i zajedno sa vama pravi teatarsku magiju. Pored njega na sceni su još sto, stolica, flaša vode, prazna flaša piva, čaša i mikrofon. I to je dovoljno. Jer, Pippova harizma i lakoća s kojom izvlači iz sebe sve ono što ga pritišće – njegova jaka, hrabra i iskrena priča – čine da, dok se bavite njime, ujedno se bavite i sobom. Ponekad sam se pitao odakle mu hrabrost da se tako ogoli pred nama? Jasno mi je bilo da je sve što je govorio odavno proživio i da to nije terapijsko liječenje trenutnih problema, budući da je preko „teških“ rečenica olako prelazio, ne dajući vam svaki put vremena da u tom momentu osjetite njezinu snagu – nije bilo tzv. „raspadanja“ na sceni uslijed jakih emotivnih stanja. Zato tek nakon predstave, većina osjećanja koja su se tokom nje gomilala, odjednom vas obuzmu i da vam iskreno kažem nije se baš lako nositi sa njima – šutite i razmišljate, jer ako biste nekome objašnjavali ne biste to iskazali na pravi način, pošto nije u pitanju samo jedno osjećanje, već haotičnost i misli i osjećanja – baš kao što je to, čini mi se, slučaj i sa Delbonom samim.

 Značajno je što se jedna ovakava predstava desila na ovogodišnjem festivalu, jer gomili mladih ljudi koji žele da se bave teatrom daje dobar smjer - iskrenost i istina su ono što treba da ih vodi i tada neće promašiti. Tu noć je bilo manje važno kako je Pippo Delbono izrežirao i odglumio svoju predstavu, bilo je važno ono što govori i ideja koju želi da prenese na publiku, a toga je sve manje u današnjem teatru.

Adnan Lugonić