30. 10. 2010.

Izvještaj sa okruglog stola „'Spašavaj se ko može', nije loše za naslov“ i „Soba“

Tokom današnjeg razgovora o predstavi „'Spašavaj se ko može', nije loše za naslov“ sa predstavnicima belgijskog teatra STAN, glumcem Damiaanom de Schrijver i glumicama Sarom de Roo i Jolente de Keersmaeker, saznali smo mnogo o političkoj situaciji u Belgiji, ali i načinu rada njihovog teatra. Sam naziv „STAN“ znači Stop Thinking About the Name, ali također, u sebi sadrži i aluziju na Stanislavskog. Osim toga, glumci su kroz vrlo žustar razgovor sa moderatorom, publikom, ali i jedni sa drugima, iznijeli svoje stavove po pitanju rasizma i nacionalizma u Evropi i Belgiji. Otkrili su nam da su rasprave među članovima njihove grupe česte i da svi imaju razičito mišljenje o problemima koji su danas prisutni, a najvažniji su ekonomska kriza, ideologije, nacizam, rasizam, predrasude, ali i nemogućnost komuniciranja sa susjedima jer je situacija po pitanju jezika u Belgiji vrlo komplicirana i kompleksna (postoje tri službena jezika: Flamanski, Njemački i Francuski). Također, saznali smo da ova teatarska grupa radi bez reditelja, dramaturga ili nekog drugog vida autoriteta. Predstavu režiraju sami glumci, oni izaberu tekst, odluče zašto i kako će ga raditi. Glumac Damiaan de Schrijver je rekao da on lično voli mrtve dobre pisce, za razliku od glumice koja voli žive, ali zajedničko im je to da vole dobre pisce. Već ranije su radili predstavu prema tekstu Thomasa Bernharda, a i predstava „'Spašavaj se ko može', nije loše za naslov“ je rađena prema njegovom tekstu. Glumci smatraju da je to pisac koji je pogrešno shvaćen kao pesimističan, jer je u tekstovima prisutan humor koji, paradoksalno, čini tekst tragičnim. Oni Bernharda smatraju adekvatnim jer je cijeli svijet u krizi, pa je potrebno govoriti o aktuelnim problemima.

Za razliku od ovog, razgovor koji je uslijedio sa predstavnicima italijanskog teatra Teatrino Giullare, glumcem Enricom Deotti i glumicom Giuliom Dall'ongaro, u čijoj izvedbi smo sinoć u Pozorištu mladih mogli pogledati predstavu „Soba“, protekao je u mirnijem, tako reći mediteranskom raspoloženju. Glumci su otkrili kako se u tekstu Harolda Pintera nalazi mnogo govora o strahu, zatvorenosti, pa su i predstavu koncipirali tako. Oni inače rade na taj način, važno im je sačuvati dio teksta kako bi bio prepoznat, ali izvedbi dodaju i vlastito tumačenje i interpretaciju. Istakli su kako uvijek polaze od teksta i predstavljaju ga na simboličan način. U predstavi „Soba“ koristili su maske i mali prostor, koji simbolizira jedan prozor, kako bi pojačali utisak sobe i zatvorenosti naspram vanjskog svijeta. Soba je siguran, topao prostor koji svi imamo u svojoj kući. Maske su korištene kako bi pokazali da likovi imaju ljudsko lice, ali nismo sigurni ko su ustvari. To je vezano za riječi Harolda Pintera kako ni u životu ne postoji nešto što je potpuno stvarno, niti potpuno lažno, pa su takvi i likovi predstave „Soba“. Djelimično se u tome sastoji tajna predstave, jer je i tekst Harolda Pintera tajanstven, neki dijelovi ostaju nedorečeni i ostavljaju prostor za razmišljanje. Mnogi odnosi u predstavi nam ostaju nejasni, ne znamo ko je kućepazitelj, ne znamo čime se bavi Bert itd. Također, predstava se bavi i pitanjem identiteta.

 Važno je u zaključku istaći da smo tokom okruglih stolova ovogodišnjeg MESS-a saznali mnogo o položaju teatra u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Belgiji pa je to bio slučaj i sa teatrom u Italiji. Glumci su nam otkrili da vlada smanjuje fondove za teatar, ali predstave i dalje postoje.