30. 10. 2010.

Zatvaranje Festivala uz glumu Roberta Wilsona

Posljednji dan 50. Međunarodnog teatarskog festivala MESS obilježit će dodjela Zlatnog lovorovog vijenca Mirjani Karanović za doprinos umjetnosti teatra, te izvedba teksta Samuela Becketta, Posljednja Krapova traka u režiji Roberta Wilsona, jednog od najvećih svjetskih teatarskih reditelja. Poseban kuriozitet u vezi sa ovom predstavom, koja će biti odigrana u Narodnom pozorištu Sarajevo, 31.oktobra u 19:30, jeste činjenica da se i sam Wilson pojavljuje na sceni, odnosno glumi u svom teatarskom ostvarenju.

„Osjetio sam se počastvovanim kada je, dok sam radio na jednoj od svojih prvih predstava, „A Letter to Queen Victoria“ (Pismo za Kraljicu Viktoriju), Beckett došao do mene iza scene, i uputio mi pohvale na mom fragmentiranom i nehronološki organizovanom tekstu. Rekao mi je da je tekst odličan. Moju prvu predstavu, „Deafman Glance“ (Pogled čovjeka koji ne čuje) je pak recenzirao Eugene Ionesco, koji je tada rekao: „Wilson je otišao dalje od Becketta“. Tada sam, kad sam se upoznavao sa njim, osjetio neku vrstu straha. Uvijek sam osjećao neku bliskost sa Beckettovim svijetom. Na neki način je njegov svijet previše blizak mom radu. Ali sada, nakon 35 godina, odlučio sam da prevaziđem i taj izazov i da postavim jedan njegov komad na scenu. Kada režiram neko djelo, ja stvaram jednu strukturu u vremenu. Konačno, kada se svi vizuelni elementi postave na jedno mjesto, dobiva se okvir koji popunjavaju glumci. Ako je struktura čvrsta, onda možemo u njoj biti slobodni. Ovdje struktura u velikoj mjeri već postoji, tako da ja moram u Beckettovom okviru pronaći vlastitu slobodu. Jer on Vam je već rekao kako scena treba izgledati, kakvi pokreti glumaca trebaju biti itd. Sve je već zapisano.“, napisao je Robert Wilson o postavljanju Beckettovog djela na scenu.

Na 42. Međunarodnom teatarskom festival MESS (2002), Grand-prix Festivala za najbolju predstavu pripao je predstavi Woyzeck u režiji Roberta Wilsona, dok je ista predstava dobila i nagradu publike, a glumci ansambla Betty Nansen Teatret iz Kopenhagena Zlatni lovorov vijenac za glumu.

O Robertu Wilsonu

Dok ga New York Times opisuje kao “sveznačajnu ličnost u svijetu eksperimentalnog teatra i putnika koji istražuje upotrebe vremena i prostora na sceni”, predstave Roberta Wilsona stiču priznanja publike i kritike širom svijeta. U saradnji sa kompozitorom Philipom Glassom, Wilson kreira monumentalno djelo Einstein on the Beach (Einstein na Plaži), koje je promijenilo konvencionalne pojmove o tome šta je tradicionalna operna forma. Wilson je svoj autorski pečat stavio i na produkcije vrhunskih djela kao što su La flute enchantee (Začarana frula), Pelleas et Melisande, Der Ring des Nibelungen (Prsten Nibelunga) i Madame Butterfly. Wilsonove metode u velikoj mjeri potiču iz domena lijepih i grafičkih umjetnosti, a njegovi radovi su predstavljani i obliku detaljnih retrospektiva u Centru Georges Pompidou u Parizu, te u bostonskom Muzeju lijepih umjetnosti. Wilson je također i rezidentni umjetnik kompanije VOOM HD Networks, za koju je napravio niz video portreta visoke definicije. Također je i osnivač i umjetnički direktor Watermill Centra, gdje je svakog ljeta domaćin studentima i profesionalnim umjetnicima iz cijelog svijeta na Međunarodnom ljetnom umjetničkom programu, koji predstavlja međunarodni laboratorij za umjetnosti i humanističke discipline.

O Centru Watermill

Centar Watermill, smješten u blizini Southamptona, u državi Long Island, osnovao je 1992. Robert Wilson, umjetnički direktor Centra, čijom je vizionarnošću Centar postao laboratorija za performanse, sa ciljem da podrži interdisciplinarne pristupe umjetnosti i pruži novim umjetnicima do sada neviđene prilike za profesionalno istraživanje i praktičan rad. Od tada je Watermill širom svijeta stekao ugled jedinstvenog centra u kojem mladi umjetnici – bez obzira na njihovu kulturološku, društvenu i vjersku pozadinu – mogu živjeti i raditi zajedno u jednom stimulativnom okruženju, istražujući vlastite interese i istovremeno sarađujući sa međunarodno priznatim izvođačima.

Mnogi od najproslavljenijih umjetnika svijeta učestvovali su u Watermill programima, među njima i Trisha Brown, David Byrne, Lucinda Childs, Philip Glass, Isabelle Huppert, Jeanne Moreau, Lou Reed, Miranda Richardson, Dominique Sanda, Susan Sontag, te sam Robert Wilson. Mnoga svjetska pozorišta i muzeji postavljali su projekte koji su začeti i razvijeni u Watermill Centru.

Kako kaže Jessye Norman, “Watermill je najbolja ideja da se na svijetu pronađe mjesto u kojem bi umjetnost živjela, još od vremena kada je Pierre Boulez osnovao IRCAM u Parizu.  Jedinstveni darovi i duh Roberta Wilsona daju nam snažnu osnovu za novu viziju kreiranja i prezentovanja svega čega smatramo teatrom uopšte, uz kombinaciju umjetnosti sa jedne nove tačke gledišta.”

Fondacija Byrd Hoffman Watermill rukovodi Centrom i koordinira njenim umjetničkim programima. Uz njih, Centar je također uspostavio mreže saradnje sa kulturnim i obrazovnim institucijama iz regije i svijeta. Umjetnički projekti Centra finansiraju se putem velikodušne podrške raznih pojedinaca, fondacija, korporacija i državnih institucija. 

Nove prostorije Watermill Centra svečano su otvorene jula 2006. godine. Od tada, Centar je značajno proširio svoje programe tokom cijele kalendarske godine, nudeći rezidentna mjesta umjetnicima, organizujući javne događaje, izvedbe, te serije prestižnih predavanja velikih stručnjaka, kao što su James Watson, Richard Sennett i Roger Waters. Misija Centra je da mladim umjetnicima u usponu pruži vrijeme i prostor za stvaranje originalnih umjetničkih djela u oblasti scenskih umjetnosti, i sličnim oblastima i disciplinama, te mrežu srodnih institucija, umjetnika i alumnija umjetnosti koji bi ih podržali u njihovom umjetničkom i profesionalnom razvoju.

Performativna i video umjetnica na londonskoj adresi Daria Martin ovako opisuje svoja iskustva u Watermill Centru:“Centar nas ohrabruje da koristimo prostor kako nam odgovara, kada god to želimo... Imali smo i tu slobodu da se šetamo kroz nevjerovatnu kolekciju Roberta Wilsona, bez zaštitnih pregrada – njegove statue dale su provokativnu nijansu našem razmišljanju i radu... Mir i spokoj koji se ovdje osjeća je kao zlatna prašina. Tu možete meditirati i posmatrati vlastite misli kako lebde…”

Svake jeseni i proljeća, Centar postaje domaćinom oko 15 rezidentnih grupa koji se bave performativnom umjetnostima, teatrom i plesom, književnosti, vizuelnom umjetnošću i fotografijom. Selekciju grupa koje će dobiti rezidentni status u Centru bira odbor priznatih ličnosti, kao što su Gerard Mortier, Alanna Heiss, Marina Abramovic, Jonathan Safran Foer, Nike Wagner and others.

www.watermillcenter.org