27. 10. 2010.

Katastrofa u Narodnom pozorištu

                                                  Katastrofa u Narodnom pozorištu

Možda nije suvišno na samom početku podsjetiti se šta znači riječ „predstavljati“. To znači staviti pred, prikazati, pokazati, a u širem smislu još i značiti.

 Šta je, u tom smislu, ono što smo sinoć gledali u Narodnom pozorištu pod naslovom „O, Ljubavi“? To nije bila predstava, jer ništa nije predstavila, pokazala, značila, niti označila. Dramska umjetnost posebna je i specifična zbog svoje dvostruke forme postojanja. Naime, drama postoji kao dramski tekst, a potom i kao pozorišna predstava rađena na osnovu teksta. Pri toj izvedbi prisutna su odstupanja od teksta, intervencije u odnosu na njega, brojna tehnička rješenja načina postavke na scenu, što je zadatak reditelja i dramaturga.

 Ovo je, ukratko, sadržaj prvog časa iz dramaturgije, pa čak i književnosti u širem smislu. Izgleda da je reditelj Paolo Magelli sve to izgubio iz vida dok je radio „ono“ što smo sinoć imali priliku vidjeti. Režiju ni dramaturgiju u ovom radu ne vidimo, ona ne postoji, niti o njoj može biti govora. Ako i postoji, ona se sastoji u lociranju klavira, promjeni boje svjetala i spuštanju/dizanju zavjesa. Prilično oskudno!

 Cijeli ovaj rad ili eksperiment pod naslovom „O, ljubavi“ sastoji se u izgovaranju tri Čehovljeve jednočinke: „O štetnosti duhana“, „Medvjed“ i „Prosidba“. Tako je i ovaj pokušaj predstave podijeljen u tri dijela. Prvi dio se sastoji u doslovnom citiranju jednočinke „O štetnosti duhana“ gdje su jedine intervencije u odnosu na tekst učestalo i glupavo ponavljanje replike: „Thank you“ tokom izlaganja glumca. Također, osim skidanja i gaženja fraka što je doslovno citiranje teksta, glumac se velikodušno i potpuno besmisleno obnaži na sceni, pri čemu njegova nagost ne proizvodi nikakvo značenje.

 Već nakon prvog dijela ovog pokušaja predstave, postavlja se pitanje: „Da li predstava može biti samo doslovno izgovaranje teksta jednočinke na sceni?“. Odgovor je vrlo jasan i glasi: „Ne“. Možda je namjera reditelja bila relativizirati ovu činjenicu i učiniti je nevažećom, ali naš posao nije čitati nečije misli nego ocijeniti ono što smo na sceni vidjeli. Ipak, u oba smisla, i kao pokušaj relativiziranja neosporne činjenice i kao rezulat na sceni, ovaj rad je potpuni neuspjeh. Jedino umijeće ovog rada sastoji se u tome što je od tako dobrog teksta uspio napraviti nešto ovako loše.

 Nakon lošeg prvog, dolazi još lošiji drugi dio, doslovno citiranje jednočinke „Medvjed“. Prvi dio je izveden u formi monologa, drugi kroz dijalog. Priča je poznata: Jelena Ivanovna Popova je udovica koja oplakuje muža, a Grigorij Stepanovič Smirnov dolazi kako bi od nje tražio novac koji mu njen pokojni suprug duguje. Nastavak „predstave“ je isti kao i u tekstu jednočinke. Bujica pokuda izrečena u ovom tekstu nastavlja se konstatacijom da je ovaj besmisleni eksperiment pod naslovom „O, ljubavi“ trijumf neumjetničkog rješenja, nedostatka ideje; on je vrhunac doslovnosti na osnovu koje teatar uopće ne može funkcionisati. Mnogo je korisnije i, u svakom slučaju, bogatije iskustvo biti čitalac ove tri jednočinke, nego gledalac u pozorištu.

 Nakon lošeg prvog i još lošijeg drugog, dolazi katastrofalni treći dio, dakle „Prosidba“. I ova priča je poznata: Ivan Vasiljevič Lomov dolazi zaprositi Nataliju Stepanovnu, kćerku Stepana Stepanoviča Čubukova. Razgovor, međutim, nikako ne ide u tom pravcu, ali nakon brojnih rasprava o Volovskim livadama i osobinama pasa, Natalija biva zaprošena. I u ovom dijelu prisutno je doslovno citiranje teksta jednočinke, a jedino odstupanje koje se dešava bilo bi bolje da se nije desilo. Naime, Natalija potpuno naga šeta scenom svirajući trubu, što je potpuno nefunkcionalna i suvišna scena.

 U pozorištu smo sinoć gledali katastrofu, to nije bila predstava, nego samo jedan loš rad, neuspjeli eksperiment. O teatru i predstavi nema ni govora, tu se radi o pravoj, istinskoj katastrofi. Svi koji nisu vidjeli „O, ljubavi“ propustili su šansu da vide šta teatar nije i ne smije biti, a mi koji smo taj rad ipak vidjeli, trebamo ga što prije zaboraviti kako ne bi zauzimao dragocjeni prostor naše memorije i u njemu stvarao entropiju.

Leila Kulenović