26. 10. 2010.

Neiznevjerena očekivanja

CNP nas po ko zna koji put(mene iskreno ,drugi) iznenađuje sa strastvenom izvedbom, ovaj put  Albee-ovog komada „Ko se boji Virdžinije Vulf“. Diktator koji je diktirao postavku predstave je proslavljeni sarajevski reditelj Dino Mustafić.

Kako početi? Magiju koju smo doživjeli u Narodnom pozorištu je teško staviti u karakterni limit koji MESS-ovska tehnologija dozvoljava.

Koristeći se tradicionalnim teatarskim sredstvima, Mustafić je uspio svu pažnju gledatelja prebaciti na maestralnu izvedbu glumaca striktno se oslanjajući na tekst, ne dopuštajući mašti da na bilo koji način začini ovu izvedbu.

Razigranost aktera, četverokut igre koji se dešava čas u kući čas na travnjaku(povremeno povraćanje u kadu, ali hej, niko nije savršen), kreće se u rasponu od naivnog napijanja do teškog alkoholiziranja. Koliko promila, toliko i zabave.

Suptilni humor provučen kroz cijeli komad publiku je histerično nasmijavao, suosjećali smo sa dva bračna para i htjeli smo (govorim u ime kompletne publike,siguran sam) da noć potraje zauvijek.

Fascinacija mladog bračnog para verbalnim a bome ponekad i fizičkim sukobljavanjima Marthe i Georgea bilo je i više nego očigledna. Ambivalentnost njihove igre, sa naglašenim reakcijama a zatim polusatnom apstinencijom iste, savršeno se uklopila u rediteljski koncept. I ovaj put, Mustafić je pokazao svoju nesebičnost i volju da predstavu odriješi bilo kakve režije već da fokus pažnje prebaci na glumce. Muzika koja nas je vozala kroz cijelu predstavu, samo je dodatni faktor u doživljavanju apsolutne katarze nakon Marthinog sloma. Središnji sto pokriven sa ledom uspio je proigrati poput lika, smirujući strasti na sceni kada je to potrebno. Pored toga, imao je funkciju i rashlađivanja sarajevske publike, koja je ključala začarana još jednom magičnom noću na ovogodišnjem, jubilarnom pedesetom MESS-u.

Adi Lučić