25. 10. 2010.

Dobar tek!

Današnji okrugli, tzv. čoškasti, sto posvećen je razgovoru o dvije predstave, a to su „Proslava“ u režiji Ive Milošević i „Proklet bio izdajica svoje domovine“ u režiji Olivera Frljića. Prvi put na ovogodišnjem MESS-u se desilo da razgovori nisu uslijedili jedan nakon drugoga nego su se simultano odvijali.

 U razgovor o problemima današnjice, pedofiliji, sudjelovanju u zločinu i pasivnom posmatranju vezanom za predstavu „Proslava“ upleo se razgovor o predstavi „Proklet bio izdajica svoje domovine“. Činjenica da Slovenci igraju raspad Jugoslavije može se protumačiti kao prilično provokativna. Njen reditelj, Oliver Frljić je rekao da „ne želi mlake predstave“. Ova to sigurno nije. Ona se direktno obraća publici, provocira je i izaziva. To radi i predstava „Proslava“, ali na drugačiji način. „Proslava“ odiše jednom hladnom, odmjerenom atmosferom koja svojom hladnoćom uznemirava gledaoca čineći da se osjeća neugodno u vlastitoj koži, ali i na sjedištu sa kojega posmatra predstavu. Ništa od ove hladnoće i suzdržanosti nije prisutno u predstavi „Proklet bio izdajica svoje domovine“. Ona upravo na suprotan način izaziva publiku. Ona se ne distancira nego ulazi u gledalište, postavlja pitanja koja se ne tiču samo našeg društva nego i nas samih. Ona proizvodi isti osjećaj nelagode, tjeskobe, čini da želimo iskočiti iz vlastite kože, ali nemamo kud. Jedino možemo izaći iz pozorišta, ali isti problemi i pitanja će ostati u nama, od njih ne možemo pobjeći. Predstava nas suočava sa tim problemom. Haris Pašović je istakao da ćemo nastaviti govoriti o historiji i problemima koje ona nosi sobom sve dok ih ne prevaziđemo, dok ne budemo imali nešto drugo čime ćemo se baviti. Do tada, ova i ovakve teme su dio naše stvarnosti, a time i teatarske umjetnosti.

 U nastavku, Haris Pašović je istakao nešto vrlo značajno. Naime, podvukao je važnost MESS-a i pokazao da je on više od festivala, on je prostor za razgovor, razmjenu iskustava, mišljenja, osjećanja. Okrugli stolovi su mjesto gdje se ljudi jednom godišnje sastanu kako bi razgovarali.

 Oliver Frljić je istakao kako smatra da teatar gubi bitku od drugih medija, kao što su TV ili film. Zbog toga poseže za radikalizacijom, kako bi probudio publiku, kako bi učinio da ga čuje. Na komentar Bojana Munjina i parafrazu kritičara koji je rekao da nakon dobre predstave možemo otići na večeru jer se ništa ne mijenja, Gorčin Stojanović je rekao kako se prema njegovom mišljenju etika i dobra večera ne isključuju. Zašto ne bismo mogli otići na večeru?

 Ako bismo dobre predstave doživljavali stomakom i ako bismo slušali glas stomaka, može se reći da bi trbuhozborci bili najveće poete i intelektualci. Ako nakon estetskog i intelektualnog užitka počnemo zadovoljstvo izražavati hranom to će značiti propast civilizacije. Ipak, pravo na stav i mišljenje je jedno od ljudskih prava, o kojima je također bilo govora. Suprotan stav po pitanju odlaska na večeru nakon dobre predstave iznio je Haris Pašović. U nastavku je dodao i to je da je dobro kad smo uzbuđeni jer to znači da smo živi.

Obje predstave uzbuđuju publiku, čine je živom. Bilo da to rade hladnom atmosferom koja guši i razara iznutra, ili direktnim provokacijama upućenim gledaocima. One svjedoče o truležu koji se taloži u našem društvu, one otvaraju složena pitanja. Ali nije zadatak teatra davati odgovore, nego ukazivati na probleme. Obje predstave su revolucionarne, poslije njih se ne večera ako smo ozbiljni ljudi.

 Za kraj je moderator pitao glumce i reditelje kako su izašli iz ovog procesa. Glumac Dario Varga je rekao kako mu je ova uloga drugačija od dosadašnjih jer ovo i nije uloga. Ranije je nastupao u tuđoj ulozi i izgovarao tuđi tekst. Ovaj put na scenu stupa osoba, on lično i izgovara svoje riječi. Može se reći da je to vrsta dokumentarne glume. Draga Potočnjak je dodala kako je glumac postmodernog teatra gladijator. Teatar ide do golog čovjeka kako bi došao do njega; to ogoljavanje glumca ne služi da bi se ubijedili gledaoci nego da bi se istinskije igralo.

Obje predstave uzbuđuju publiku, čine je živom. Bilo da to rade hladnom atmosferom koja guši i razara iznutra, ili direktnim provokacijama upućenim gledaocima. One svjedoče o truležu koji se taloži u našem društvu, one otvaraju složena pitanja. Ali nije zadatak teatra davati odgovore, nego ukazivati na probleme. Obje predstave su revolucionarne, poslije njih se ne večera ako smo ozbiljni ljudi.

 Za kraj je moderator pitao glumce i reditelje kako su izašli iz ovog procesa. Glumac Dario Varga je rekao kako mu je ova uloga drugačija od dosadašnjih jer ovo i nije uloga. Ranije je nastupao u tuđoj ulozi i izgovarao tuđi tekst. Ovaj put na scenu stupa osoba, on lično i izgovara svoje riječi. Može se reći da je to vrsta dokumentarne glume. Draga Potočnjak je dodala kako je glumac postmodernog teatra gladijator. Teatar ide do golog čovjeka kako bi došao do njega; to ogoljavanje glumca ne služi da bi se ubijedili gledaoci nego da bi se istinskije igralo.