25. 10. 2010.

Žuto ili zeleno pismo? (osvrt na predstavu „Proslava“ Ive Milošević)

Tekst „Proslava” Tomasa Vinterberga i Mogensa Rukova prvenstveno je bio scenarij za istoimeni film, u Vinterbergovoj režiji, snimljen po pravilima manifesta „Dogma 95”, a zatim je adaptiran i za pozorišno izvođenje (adaptacija B. Hansen).

 Već u prvim minutama predstave „Proslava“ u režiji Ive Milošević, uvjereni smo da se nalazimo u previše čistom i uglađenom okruženju, da bi do kraja ostalo tako. U taj sterilni svijet savršene porodice stižu i pozvani i nepozvani gosti, da bi proslavili šezdeseti rođendan Helgea (Miodrag Krstović). Slavlje počinje, a da bi se ono upotpunilo počinju i govori, sve do onog neočekivanog. Nakon želja za dug život gospodina Helgea, slijedi govor sina sa naslovom „Dok se tata kupa“, pismo na zelenom papiru. Šta djeca rade za to vrijeme? Tata se kupa i siluje djecu. Tata sretan ti rođendan! Odvijajući se tim redoslijedom, dolazimo do vrhunca predstave i govor sina  o tati kakav zapravo jeste. Ostali likovi nemaju reakciju na to strašno priznanje i slavlje se nastavlja. Upravo je to najjači element ove predstave, odabir rediteljice (Iva Milošević), a i samog pisca drame, da likovi predstavljaju „ lutke na navijanje“ bez mogućnosti empatije i bilo kakve reakcije. Tata ne raguje jer je namjerno postao nesvjestan nakon dugog poricanja zločina, djed se gubi u svojoj infantilnosti, majka je čak i vidjela jedno od silovanja, ali i ona sve poriče.  Odbrambeni mehanizam im ne dozvoljava suočavanje sa situacijom, i onda je lakše preći preko strašnih saznanja nego suočiti se sa istima. Koliko je potrebno problem naglašavati i o njemu govoriti da bi  postali svjesni njegovog postojanja? Da li je moguće stalno tolerisati laži? Nije, ali je svakako lakše. Suočavanje za Kristijana (Bojan Žirović) predstavlja oslobađanje od tajne sa kojom više nije mogao živjeti, ali šta mu to na kraju donosi? Nereagovanje okoline, i neiskreno izvinjene oca, ne mogu mu pomoći da zaboravi ono što su drugi mogli davno spriječiti, ali ni tada, a ni u trenutku priznavanja ne žele kvariti ugled „savršene“ porodice. Kriju se iza maske licemjerstva toliko dugo, da je maska srasla s licem, i povratka više nema. Slave rođendane, pjevaju, plešu, sve je tako savršeno, sve dok ne dođe do trenutka odabira žutog ili zelenog pisma. Onaj koji je to pismo pisao zna šta će odabrati, ali problem je u onima kojima je svejedno. Žuto ili zeleno, plavo ili crveno...Oči koji su davno naviknute da ništa ne raspoznaju, pa i  ne postoji mogućnost suočavanja.

Kako što rediteljica kaže „Zločinac je otkriven, ali zločin nije razriješen“. U tom smislu sam kraj predstave nije optimističan, nego je više podcrtana ljudska sposobnost lakog prelaženja preko stvari, koje im onemogućavaju nastavak života, na onaj „normalni i divni“ način, na koji su se navikli. Okruženje kojem je svejedno da li će čuti sadržaj zelenog  ili žutog pisma omogućava postojanje  zločina, a samim tim i nekažnjavanje zločinca.