23. 10. 2010.

We are not afraid

Projekat koji je nastao u incijativi dva grada Belfast-Sarajevo rezultirao je performans-art instalacijom „We are not afraid“ u režiji Anne Newell. Rađen sa studentima scenske akademije, ovaj performans predstavlja pravo osvježenje i avanturu van okvira pozorišta. Nakon što pristanete da im vjerujete , stavi vam se povez preko očiju i vaše putovanje počinje. Svaki učesnik ponaosob dobiva svog vodiča, „svoju“ priču i jedinstvenu lokaciju prema kojoj se uputite. 

 Ono što je meni, lično, odgovaralo jeste upravo ta intimnost koju ovaj performans nudi. Ne bih se usudio pokušati analizirati ga na klasični analitičko-kritičarski način, već vam pokušati ponuditi svoju impresiju svega doživljenog. Pokušati prenijeti dijelić atmosfere koja se osjetila u misterioznom stanu, a tako i na putu do njega. Vodičeva priča koju slušate na putu do stana, ponovljena četiri puta, vas mora potaknuti na razmišljanje, smatrali je vi dosadnom ili super zanimljivom. Iz vodičevog iskustva sa majkom osjetio sam određenu nelagodu, što je sami početak putovanja. Hodajući kroz grad, blinded , mnogo vam se toga mota po glavi. U početku pokušavate odrediti tačnu lokaciju kojom se krećete, čujete komentare prolaznika kojima je mladić sa povezom i momak pored njega koji ga vodi urnebesno smiješna pojava, prelazite ceste, čujete automobile, te i dalje vam u glavi odzvanja vodičeva priča.

 Dolazak na samu lokaciju performansa zaokružuje atmosferu koju sam ranije pominjao. Intimnost doživljenog se manifestuje upravo u činjenici da ova instalacija ima milion tumačenja, ona ostavlja dovoljno prostora za svakoga da oživi svoja sopstvena sjećanja, bila ona iz djetinjstva ili neka svježija. Uređeni stan podsjeća na dobru lokaciju iz teškog nivoa Max Payne-a . Od vodiča pri ulasku u stan, dobijete lampicu kojom možete potpuni mrak u stanu osvajati, korak po korak, zadržavati se u prostorijama koliko želite, čitati poruke oblijepljene po zidovima, poruke koje su upravo učesnici radionice i napisali. Svaka prostorija u stanu je drugi komadić nečijeg sjećanja,nečijeg straha, drugačije postavljena situacija, najčešće neverbalna. Vi hodajući okolo sa lampicom proizvoljno birate mjesto iz kojeg ćete sjećanje gledati, vrijeme koje ćete provesti u jednoj od prostorija.

Na momente, počinjao sam se osjećati ružno, previše voajerski, kao da zalazim u nečiju intimu (istina, nekim glumcima sam namjerno lampicu gurao pod nos, da vidim dokle njihova koncetracija ide, da li žele osjetiti prisutnost drugih u prostoriji. Sve testove su prošli). Susretanje sa drugim posjetiocima performansa u kući prolazi nezapaženo, poneko klimanje glavom, čisto iz kurtoazije, ali avanturu obilaska kuće svako uzima dosta lično, možda čak i sebično.

 Situacije ponaosob jednostavno ne želim opisivati, vjerujem da bih ispao sam sebi smiješan. Svi koji su prisustvovali projektu „We are not afraid“ , imali bi potpuno pravo reći – nema šanse, ja to nisam vidio.  Bukvalno, bio je toliki mrak. Prepao sam se. Istrčao. I to je to.

Adi Lučić