22. 10. 2010.

O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi

Nije ovdje riječ o Carveru čija jedna od priča ima isti naslov kao i ovaj tekst. Riječ je o predstavi Miloša Lolića, „Sanjari“, koja, u najkraćem, govori o ljubavi ili možda preciznije o prirodni ljubavi – koliko nas određuje, koliko naš odnos spram nje ustvari govori o nama, koliko nam je potrebna, a koliko nam je opterećenje, koliko je jednostavna a istovremeno i komplikovana, koliko se snalazimo ili ne snalazmo u njenoj mreži, koliko je ona predmet racija a koliko osjećanja, treba li o njoj razmišljati ili joj se samo prepustiti, je li ona sloboda ili prepreka, može li ona živjeti u riječima i  da li gubi svoj smisao kada joj intelektualno pristupimo.

 Miloš Lolić je svojim konceptom pojačao značenje riječi – sve je oslonjeno na njih, karakterizacija i odnosi među likovima su izgrađeni preko govora i glasa – ritma i načina  – što donekle ide u skladu s onim - ono si što i kako govoriš. U predstavi gotovo da pratimo tokove svijesti glavih likova  (Tomasa, Regine, Anselma i Marije) u njihovom preplitanju i sukobljavanju. Glumci govore direktno u mikrofone, tek povrmeno gledajući u svoje partnere i minimalnim fizičkim kontaktom (osim trenutka kada Mariju i Anselma obuzme strast). Tempo predstave je spor, ali je ritam brz – jer gulmci govore brzo što zahtjeva veliku koncentraciju publike ako žele čuti i razumijeti likove i njhove unutarnje i međusobne probleme,  a istovremno im je mizancen prilično statičan. U svoj toj brzini izgovorenog dobijamo osjećaj otuđenosti likova, da oni jedne druge slušaju, ali ne čuju, nema onih pauzi nakon „teških“ rečenica, publici se ne dozvoljava (ali i ne zabranjuje) da se do kraja saživi sa likovima i njihovim problemima, jer i reakcije publike moraju biti brze kao što je slučaj kod likova ili će se  pak one desiti tek kasnije, nakon odgledane predstave i nakon razmišljanja o njoj (tako je barem bilo u mom slučaju). Tokom gledanja neminovni su padovi koncentracije, čak i pospanost jer vas ritam govora – koji podsjeća na mantru – pomalo „umara“ dok se ne naviknete na to, a vjerovatno ima i onih koji to do kraja nisu mogli prihvatiti i njima to može izgledati kao predstava o ničemu i svačemo što donekle ide u skladu sa filozofskim pretenzijama samog teksta. Treba istaknuti da su glumci izvrsno uradili svoj posao, odlično izgradili svoje likove i misaono iznijeli replike – ovo zadnje možda ne bi trebali isticati ali kada se uzme u obzir količina teksta i brzina njegovog plasiranja onda  svakako se mora primijetiti kao kvaliteta.

 Miloš Lolić je u centar postavio temu ljubavi. Ali predstava se dotiče i tema kao što su intelektualni snobizam, smisao i besmisao uspjeha, ambicije, osjećajnost odnosno bezosjećajnost, snovi i realnost – sve ovo na jedan ironičan način koji graniči sa apsurdom. 

 Svi likovi se nalaze u nekoj vrsti krize tridesetih godina. Zajedno su cijeli život, ali se čini da se baš i ne poznaju. Pričaju i slušaju, ali ne čuju jedni druge. Vole se, to govore, ali nam se čini da ne osjećaju. Vrte se u nekom svom začarnom krugu između onoga što su sanjali i onoga što jesu. Filozofiraju o svemu, ali malo toga čine. Idealisti su, ali ne žele ideale. Zajedno su, a i ipak sami.

 Je li vam ovo poznato?  

 Adnan Lugonić