22. 10. 2010.

Za i protiv sanjara

Tema današnja debate je predstava „Sanjari“. Molimo predstavnike afirmacijske i negacijske ekipe da iznesu svoje stavove.

 ZA: Što se tiče mikrofona, to je sredstvo koje je omogućilo ekspresiju glasa. Jedino se pomoću mikrofona mogao do te mjere naglasiti taj neprekidni, konstantni govor koji je prisutan i u Muzilovoj drami. Osim toga, on omogućava i to da gledaoci u zadnjem redu čuju šapate i uzdahe glumaca. S te strane, on nije sredstvo otuđenja, nego naprotiv omogućava zadiranje u intimu; pred njim ni uzdah ne ostaje skriven. Tako on otkriva likove pred njima samima, a i pred drugima.

 PROTIV: Upotreba mikrofona onemogućava poistovjećenje s likovima, te polako postajemo svjesni da imaju snažniji odnos prema mikrofonima, nego prema ostalim glumcima na sceni, ali i prema publici. Osim toga, mikorofon onemogućava razumijevanje izgovorenih riječi jer stvara šum i buku.

 ZA:  Svi odnosi između likova su nastali zbog osjećanja ljubavi koju oni imaju jedni prema drugima, od samog djetinjstva. Gotovo svaka njihova replika govori o  ljubavi i o pronalasku iste. I pored otuđenja koje postoji u svijetu u kojem živimo, likovi ove predstave pokazuju i dokazuju da ljubav postoji, jer je svaka individua osjeća. Prisustvo osjećanja potvrđuje i replika iz predstave: „Sanjari su samo naizgled bezosjećajni ljudi“.

 PROTIV: Predstava ne govori o ljubavi, govori upravo suprotno - o „antiljubavi“. U prilog toj tezi ide i način na koji su izgrađeni, tj. neizgrađeni odnosi likova. Oni ovom zaglušujućom bukom dokazuju nedostatak komunikacije i smislenog razgovora, a time i nedostatak emocija. Artikulisani govor je zatrpan mnoštvom istovremenih replika, a ljubav je jedna sveprisutna vanjska okolnost; u predstavi se svi međusobno vole (Marija voli Anselma, Regina voli Tomasa i Johannesa, Regina i Anselmo se vole na poseban način itd.) Predstava pretrpanošću površnih ljubavnih odnosa ukazuje na nedostatak istinske ljubavi. Tome svjedoči replika iz predstave: „Svi ljudi koji nekoga vole, rade to iz svoje sebičnosti“.

 ZA:  Predstava je vrlo bogata u smislu replika, radnje i promjena prostora, iako na prvi pogled ne izgleda tako. Njena fabula se može svesti u nekoliko rečenica; stičemo dojam da se tu ništa ne dešava, što nas podsjeća na jedan od najznačajnijih djela realizma „Gospođu Bovari“ G. Flauberta koji je želio napisati roman u kojem se ništa ne dešava. Upravo to „ništa“ je najteže prikazati i mora biti prikazano „nečim“. To „nešto“ je u predstavi upravo obilje fabularnih nizova, u tolikoj mjeri da čak podsjeća na vodvilj. U smislu fabule ona sadrži cijelu mrežu ljubavnih odnosa, ali o njima govori na jedan suzdržan, diskretan način. U smislu promjene prostora predstava je još bogatija jer se iz sobe radnja premješta u park, a da pri tome scenografija ostaje ista, a glumci se ne miču. Replike su, također, sadržajne i bogate ali da bi bile razumljive zahtijevaju koncentraciju i pozornost.

 PROTIV: Likovi na sceni govore tako brzo da u jednom trenutku čujemo samo odjek njihovih glasova, ne razlikujući prethodnu od naredne replike, ne razumijevajući ni smisao onoga što govore. Tada postajemo svjesni da je nemoguće pratiti razvoj situacije, da sve na neki način stagnira, utapajući se u ispraznost replika koju likovi govore. Često ne možemo napraviti ni distinkciju između likova međusobno i onoga što govore, osjećajući da se zamjenom replika između likova ne bi ništa značajno promijenilo. Prostor u predstavi ništa ne predstavlja, niti znači. Zamjena sobe za park je irelevantna, jer ne utiče na same likove, niti bi se išta suštinski promijenilo kad bi se radnja odvijala u nekim drugim prostorima. 

 ZA: Predstava zahtijeva angažiranost publike, dubinsko promatranje teksta i ne dozvoljava  jednostavni „gubitak“ koncentracije, u kojem prestajemo pratiti nit događanja na sceni. Smisao ovog filozofskog teksta, i predstave jeste u prodiranju kroz replike i pronalaženju značenja, kao i prepoznavanje onih replika koje jesu težište teksta, a samim tim i ključ za razumijevanje.

 PROTIV: Predstava možda traži angažiranost gledalaca, ali dublje prodiranje kroz tekst onemogućava. Ona ukazuje na problem pasivnosti publike i njene nespremnosti za razmišljanje o predstavi. To ukazivanje je primarno u odnosu na traženje angažmana što predstava potvrđuje svojom formom, jer svaku koncentraciju i usmjerenost na tekst ona stopira i zaglušuje novom bukom i poplavom replika.

 Zahvaljujemo se ekipama afirmacije i negacije i prepuštamo sudijama donošenje odluke o pobjedniku.

Nejra Babić i Leila Kulenović