21. 10. 2010.

KRITIKA predstave"Sarajevska pozorišna tragedija" u režiji Gorčina Stojanovića

„Sarajevska pozorišna tragedija“, rađena prema tekstu Peđe Kojovića u režiji Gorčina Stojanovića nastavila je ovogodišnju praksu MESS-a – vraćanje u prošlost i suočavanje sa demonima iz iste. Ovaj put radi se o nama i  uslovno rečeno nedavnim „nemilim“ događajima koje smo preživjeli (kako ko).

 Priča je ispričana iz intimnog pogleda autora komada Peđe Kojovića i njegovih bliskih prijatelja, prvenstveno Dine Mustafića. Sam koncept predstave, sa glumcima za muzičkim instrumentima koji su na sceni, čestim songovima i određenom dozom nonšalantnosti u samoj glumačkoj igri podsjeća na probu neafirmisanog sarajevskog benda u garaži negdje u Fuada Midžića. I u ovom slučaju imamo upotrebu video-projekcija i multimedijalno korištenje pozorišta, snimaka koji odišu nevinošću zaboravljenih vremena, cvrkutom ptica i zaljubljenih parova na klupama. Kako reče Seksan, drogama se bježalo(a i dalje bježi) iz stvarnosti, tako glumci na nagli rez odlaze u tišinu i prepuštaju pozorište idiličnim slikama, postajući crne siluete koje nam smetaju na projekcionom platnu.

 U predstavi, pogotovo tokom njenog prvog dijela, čujemo riječi Emila Siorana te poeziju Peđe Kojovića, koja odiše pesimizmom uz ironijski otklon. Većina glumaca na sceni je tada nezaposlena, hodaju, puše, piju – ono što bi radili na probi, tačnije tokom njene pauze. U prvi plan nam se postavlja glumac(glumica) koji nam pričaju priče, dijele razmišljanja, pitaju i odgovaraju. Nakon toga, improvizirano smo uvedeni u tragični događaj koji je središnja tema komada, ubistvo koje se desi u pozorištu spletom „nes(p)retnih“ okolnosti.

 Pitanje – ko je kriv za rat i ko ga je započeo?, je vjerovatno ideja –nosilica- teksta, koja pokušava pomiriti zaraćene strane, izbalansirati krivicu, zauzeti objektivnu tačku gledišta i riješiti to već sada mitsko pitanje. Na mitska pitanja najčešće nema odgovora, tako da i ova predstava nije napravila revolucionarnu promjenu. Težina se definitivno nalazi i u činjenici da su neki od aktera predstave i sami učestvovali u (biću slobodan pa opet koristiti termin) nedavnim „nemilim“ događajima, te da ovakve priče, ispričane u zabavnom, razigranom, ironijskom i duhovitom tonu za njih imaju poseban značaj. Vječno pitanje koje visi u zraku, i koje sam, ne ponovilo se, imao priliku  sa poznanikom rastavljati na faktore baš nakon predstave je još jedno mitsko. Da li ovakvi tekstovi koji vraćaju na to pitanje nama pomažu? Da li trebamo konstantno kljukati zaluđene glave istinom najbližom iole normalnim glavama, da su za posljedice koje je rat napravio krive mnoge stvari i okolnosti? Da li konstantnim nametanjem tog pitanja, tu istu raspravu ostavljamo nadolazećim generacijama koje zapravo udjela u ratovanju praktično nisu imale? Ima li ta rasprava kraja? Da li pored toga što smo bombardovani tim pitanjem u politički orijentisanim medijima (ima li ikakvih drugih?), trebamo istu raspravu prenijeti i u pozorište?

 Kako središnji song kaže predstave kaže , „ZABAVA“, tako i ja kažem – istina. Nama samo treba više zabave. Radom svakako ništa nećemo postići.

                                                                                                                                                                 Adi Lučić