21. 10. 2010.

PROMIJENIMO DIOPTRIJU!

Već neko vrijeme dešava mi se to da nakon nekih (ne svih) odgledanih predstava pitam sam sebe: „Jesam li dovoljno pametan za gledanje predstava? Možda je stvarno do mene pa ne mogu da prodrem u to šta je reditelj htio da kaže, koja je to njegova cijenjena ideja, zašto mu je ta tema važna,  zašto je sve tako prazno, banalno i nezanimljivo, a publika je, na kraju, uz snažan aplauz i ovacije pozdravila i glumce i predstavu u cjelini. Gdje su i kako su oni to nešto vidjeli, a ja nisam?“  (Vjerujete nisam jedini koji sebe ovo pita.)

 A desi se i to da reditelj uvrijeđen što su neki njegovu predstavu protumačili na način koji se njemu ne sviđa, što su vidjeli nešto drugo od onog kako je njegovo visočanstvo zamislilo a po nama neuspješno realiziralo, pomalo nervozno, bezobrazno, ali ipak plemenito poruči da promijenimo dioptriju naočala i da ćemo tada vidjeti nešto drugo! (Možda konačno smisao?!) A oni koji ne nose naočale vjerovatno bi trebali da ih odmah (pod hitno!) nabave. Jer, problemi koje smo mi primijetili da predstava ima, nisu i stvarni problemi te predstave, već to govori da mi imamo neki osobni problem i da bi trebali otići i to riješiti možda sa psihiologom ili psihijatrom pa tek tada, ponovo pogledati predstavu. I naravno obavezno otići  oftamologu kako bismo što bolje vidjeli dešavanja na sceni, a preporučuje da neposredno prije predstave očistimo i uši kako bismo što bolje čuli. Ne traži se previše od nas. Samo da pojačamo kvalitete svojih čula i sve će biti u redu. Postat ćemo dostojni gledanja predstave i tog i svih drugih reditelja koji su na našu žalost, a njihovu sreću, miljama ispred nas u intelektualnom, duhovnom i svakom drugom smislu pa je frustrirajuće, ali i razumljivo što ne razumijemo njihove predstave. Ne treba se truditi da s njima razgovarate jer njima je obično dosadno kada krene priča o njihovim predstavama, pogotovo na sijelima koja se često dešavaju na festivalima tačno u podne (zovu se okrugli stolovi) , gdje ljudi koji vole, znaju  i misle da razumiju teatar razgovaraju o odgledanim predstavama i trude se da kroz razgovor nadograde ono što su prethodne večeri pogledali. Međutim, ponekad  reditelj ne želi da se upušta u razgovore, ne želi da objašnjava svoje rediteljske zahvate, ali i zašto bi? On je sve prethodne večeri rekao odnosno pokazao. A to što ne želi da čuje šta drugi misle je potpuno opravdano – mi smo krivi što nismo dovoljno pametni da u besmislu vidimo smisao, u sapunici ozbiljnu ljubavnu dramu, u zlu ono dobro, u opštem crnilu optimizam, sve smo krivi, jer on ne može i ne smije nikada biti kriv. I to je tako. Ne pravimo od toga sad nauku. Nego učinimo sve da promijenimo sebe, da otkrijemo taj problem koji nas koči u normalno gledanju predstava, da ne zamaramo cijenjenog reditelja glupim pitanjima kao što su tema i ideja njegove predstave, izbor kostima, scenografije, mizanscena, forme, stila glume i td.

 Možda bi najbolje bilo kada bi nam takav reditelj napisao šta treba da gledamo, pa mi to lijepo pročitamo prije predstave i  zaboravimo na svoju i oslonimo se njegovu inteligenciju, njegov vid, sluh, osjećanja... Možda bismo time najbrže riješili svoj problem i konačno uživali u predstavama i ne bismo imali taj osjećaj da smo nešto propustili tokom gledanja.

Ali, svakako nije na odmet da promijenimo dioptriju!