20. 10. 2010.

OKRUGLI STO "Saloma"/ "Kako sam naučila da vozim"

Na okruglom stolu petog dana 50. MESS-a imali smo priliku razgovarati o dvije predstave koje su izvedene prethodne noći. Riječ je o predstavi „Saloma“ Damira Zlatara Freya i „Kako sam naučila da vozim“ u režiji Selme Spahić.

 Iz ekipe predstave „Saloma“ na okruglom stolu su bili prisutni reditelj Damir Zlatar Frey, dramaturginja Željka Udovičić i glumica Helena Minić koja igra upravo Salomu.

U uvodnom dijelu razgovoru naglašeno je da biblijska priča premještena u današnje vrijeme govori o strasti, ali i žrtvi, te tako pokazuje svoju univerzalnost. Na prvo pitanje „Zašto Saloma u Istarskom kazalištu u Puli?“, Frey je odgovorio da upravo model rada tog pozorišta je njemu najviše blizak, da daje reditelju veliku slobodu pri kreaciji, te napomenuo da je to jedno od rijetkih pozorišta koje za sve uloge ima otvorene castinge, a ne stalne ansamble. Saloma je bio pokušaj kombinacije igre, drame i plesa, pronalaska međuprostora u kojima se ta tri različita elementa mogu kombinirati. Frey je naglasio da je Salomu radio prije petnaest godina, te nezadovoljan urađenim, obnavljanju predstave je pristupio kao popravnom ispitu gdje je htio svoje stečeno iskustvo iskoristiti upravo na ovoj Vajldovoj drami. Dotadašnje predstavljanje Salome kao vamp-žene mu je smetalo, te je ovdje htio prikazati Salomu kao dijete željno igre i istrajno u namjeri ispunjavanja svojih hirova.

Željka Udovičić je spomenula kontekst u koji je drama postavljena (bazirajući se na naš region), smatrajući da je upravo naša regija osuđena na puno dužu tranziciju, pogotovo nakon rata. Upravo u takvom okruženju dešava se strahovito preispitivanje vlastitog ali i društvenog morala, te se postavlja pitanje dokle nas vodi naš sveprisutni egoizam?

Glumica Helena Minić najvećim problemom smatra nepokazivanje emocija, sindromom prisutnim upravo u njenoj generaciji, koja je rat proživjela u pubertetu, te se analogno tome povukla u sebe. To je diktiralo i stvaranje zlatne mladeži, u kojoj se sva moralna i etička pravila brišu te ostaje samo prazna ljuska materijalnosti.

Za kraj diskusije, Frey je istakao da je kao mlad reditelj veći fokus bazirao na pokretu, plesu, izučavanju prostora te na taj način razvio svoju poetiku. Nakon toga, njegov direktni rad sa glumcem u klasičnom dramskom obliku je doživio kao senzaciju.

 Nakon razgovora o Freyovoj predstavi, imali smo priliku razgovarati sa „krivcima“ za ostvarenje „Kako sam naučila da vozim“ u režiji Selme Spahić. Pored rediteljke, na okruglom stolu je bila prisutna kompletna glumačka postava - Alma Terzić, Ermin Bravo i Džana Pinjo. 

Selma Spahić je u suradnju sa MTM-om došla veoma spontano, te naglasila da njeguje upravo takav prijateljski i potpuno otvoren odnos sa mostarskim pozorištem.

Kreativno, inspiraciju u ovome tekstu koji progovara o veoma delikatnim temama je našla u izvanrednom zadržavanju objektivne tačke gledišta, ambivalentno prateći razvojne linije kako pedofila-silovatelja tako i žrtve.

Tekst ne pokušava stvoriti stereotipna mjesta ovo dvoje aktera, već prikazuje pogrešnu ljubav.

Glumica Alma Terzić navodi kako je i sama imala potpuno drugačiji stav o ovoj temi prije ulaska u proces, te je dugotrajnim istraživanjem i potpunoj izolaciji u Mostaru izašla obogaćena, kako kao glumica tako i kao žena. Navela je i pozitivnu stranu specifičnog settinga ove predstave, ograničenog broja gledatelja koji su veoma blizu glumaca, i stvaranja voajerskog feelinga sa zadnjeg sjedišta automobila. Upravo ovaj postupak tjera glumce na mnogo veći angažman i teži izazov, znajući da publika više nego inače ima uvid u svaku gestu,pokret ili bilo koju vrstu glumačkog izražaja.

Bravo je, kao i ostali glumci, pokušao praviti što manju distinkciju između lika iz komada i njega kao glumca, vjerujući da glumac posjeduje potencijal za sve, mijenanje i razumijevanje milione lica.  Upravo na takav način, predstava je postigla fantastičan dokumentaristički štih.

Džana Pinjo je također ukazala i na dosta paralenih tema koje predstava otvara, od konzervativnog odgoja djece u našem društvu, posebno se odnoseći na seksualni, pitanje braka, odobravanja negativnih stvari ili njihovog prešućivanja.

Ono zbog čega je ova predstava bitna jeste da direktno ukazuje na problem našeg licemjernog društva, gdje će porodica kao prioritet odabrati čuvanje svog „obraza“, a ne eksplicitno progovaranje o problemu.