19. 10. 2010.

KRITIKA "Crveno" Martina Kočovskog

Sinoćnja izvedba predstave „Crveno“ u režiji Martina Kočovskog kao svojevrsni međunarodni projekat, uključujući glumce iz država bivše Jugoslavije, ostavila je sarajevsku publiku podijeljenom, i kako smo možda i očekivali od rada Kočovskog - digla prašinu.

Prvobitna začudnost koju ostavlja sam odabir teksta na osnovu kojeg je rađena dramatizacija  ( „Ime mi je Crvena“  Orhana Pamuka) prilično je demistificirana i uporedom logičnošću – Osmansko carstvo jeste ostavilo veliki utjecaj na ove prostore, i borba ili sudar istoka i zapada koje roman tematizira aktuelni su i danas diljem cijele planete pa tako i u našoj nam maloj državi.

Iz romana su izvučeni motivi, samo jedna desetina kompletnog teksta koja se uspjela uklopiti u koncepciju predstave, te nam sam tekst originalnog romana biva potisnut u drugi plan. Ono što se tiče nas svih je upravo prošlost svih država Balkana, koju svako tumači na svoj način.

Gledano po režiserskim rješenjima, Kočovski je koristio svoj oprobani recept, brehtovski teatar sa učestalim songovima, V efektom koji je i ovaj put na vrlo duhovit način razbio prepreku između glumaca i publike, i zabludu da publika striktno treba ostati pasivna u teatru. Glumci, također, zauzimaju dvojaku ulogu, oživljavajući likove romana i uporedo predstavljajući sebe i svoju frustriranost, seksualnost, sreću, razigranost i destruktivnost. Oni igraju po cijelom Narodnom pozorištu, razbijaju četvrti zid i našu nerijetko uštogljenu publiku tjeraju na reakciju.

Ono što smo doživjeli i prethodne noći sa predstavom „Čekaonica“ se provuklo kroz „Crveno“. Suočavanje sa prošlošću. U ovom slučaju ne pokušavamo izanalizirati tragične događaje koji su nam se desili, već nakon dugo vremena želimo biti iskreni jedni sa drugima. Nepovjerenje među državama, političkim liderima i različitim politikama se odrazilo na ljude. Svako može ubiti svakoga, živimo u strahu i paranoji koju ćemo napokon naglas objelodaniti, te ćemo tako, utopijski gledano, okrenuti novi list i živjeti normalnije.

Bijes koji osjećamo je lavež divljih pasa, razbacana zemlja po sceni je tužni ostatak bivše ujedinjene države, pseće označavanje teritorija je rat koji smo proživjeli. Umjesto što smo ratovali, mogli smo jednostavno životinjskim uriniranjem označiti granice sopstvenih država jer psi, mnogo češće nego ljudi, znaju istinitu vrijednost riječi – vjernost. Kao štu su glumci bili u mogućnosti prekinuti nedovršenu cjelinu, tj. predstavu, tako se i jedna dovršena cjelina što je bila Jugoslavija prekinula.

Ukoliko neko ne smatra vađenje penisa na sceni prikladnim rušenjem tabua u pozorištu, Sarajevo je vjerovatno najbolje mjesto gdje je taj penis mogao sijevnuti. „On“ više nije bitan u finalnom raspletu radnje komada, „on „ je ukazatelj da seksualna revolucija prije nekih četrdesetak godina, koja se odrazila i na sam teatar,a koju danas starije generacije svrstavaju u – passe -  ne mora biti svetinja za nadolazeće teatarske generacije, „on“ je u potpunosti nebitan, citirajući glumca – „Ku***, pa šta?“. Na mladima ostaje da sami odlučuju šta je njima bitno, šta žele reći, kako u životu tako i u teatru. Oni prekidaju teatarsku predstavu, da bi životnom predstavom apelirali na suživot i zamor od isprane priče koja nam se svakodnevno servira, kojom bivamo trovani da bi nekadašnje susjede smatrali neprijateljima.

 Dok kao mlađi nisu mogli utjecati na razmišljanja starijih, revoltirano pokazuju da se vremena mijenjaju, a uporedo s tim i ljudi.Niko se ne bi trebao naći uvrijeđenim sinoćnjom izvedbom, što su bili čujni komentari po završetku predstave. Imali smo jedinstvenu priliku čuti glas indvidua i grupe, njihovo viđenje limita i određivanja vrednota. Glas bijesne i kreativne omladine bivše nam zajedničke države.

Adi Lučić