19. 10. 2010.

Izvještaj sa okruglog stola predstave Hodnici, žuti, purpurni, plavi rediteljice Sonje Vukičević

Današnji  prvi okrugli stol bio je posvećen predstavi Hodnici, žuti, purpurni, plavi  rediteljice Sonje Vukičević. Okruglom stolu su prisustvovali  glumci iz predstave  Svetlana Gogić, Vesna Radulović, Nedjeljka Ložajić, Stefan Pantić, Ljiljana Trbulin, Nebojša Dugalić i Zorica Trifunović, kao i Miki Manojlović.

Predstava je djelo beogradskog udruženja građana Radionica Integracija, koju je prije nešto više od dvije godine pokrenuo glumac Miki Manojlović, sa ciljem integrisanja slijepih i slabovidnih osoba u aktivno učešće u predstavama, a ne samo pasivno mjesto u publici.

Na samom početku razgovora Manojlović je govorio o njegovoj potrebi kao čovjeka i glumca da radi sa ljudima koji mogu biti itekako kreativni, iako imaju „vidljivi“ hendikep, dodavši da svi mi nismo ni svjesni svojih hendikepa, a da ih zasigurno imamo. Također, dodao je da su slijepe i slabovidne osobe u Srbiji zanemarene, što je i slučaj sa drugim državama. Na konstataciju moderatora razgovora, Bojana Munjina, da se u predstavi posebno vidi iskrenost i rad iz srca, glumica iz predstave je potvrdila da to jeste zaista tako, i da je sretna što je imala priliku da kaže, ali i sama otkrije ono što je do tada bilo skriveno. U daljem dijelu razgovora i ostali glumci su izrazili zadovoljstvo procesom rada na predstavi, u kojem su polagano usvajali pokrete, i osvajali prostor u kojem igraju, naglašavajući podršku rediteljice Sonje Vukičević, koja ih je uvijek podsticala da idu dalje, i uvjere se da su sposobni uraditi i ono za šta oni sami nisu vjerovali da mogu. Jedini profesionalni glumac u predstavi  Nebojša Dugalić govorio je o dragocjenosti za koju njega predstavlja ova suradnja, i da je sama predstava za njega mogućnost „da vidimo, gdje sve možemo zapravo da vidimo“, i da je pravi put u nama, kako i u predstavi jedna od glumica govori.  Najmlađi član predstave, Stefan Pantić, je govorio o svom zadovoljstvu koji je pronalazio u radu, posebno zbog Mikija Manojlovića i njegove suradnje na predstavi. Također, na početku procesa nije bio siguran da li će moći svirati harmoniku i u isto vrijeme pričati, ali je uz ohrabrivanje rediteljice na kraju to i uspio. Također, Miki Manojlović je govorio o razočarnosti što ova predstava nije dobila veću medijsku pažnju, podcrtavajući sam odnos ljudi prema slabovidnim i slijepim osobama. Također, reakcije gledalaca predstave su bile i više nego pozitivne, posebno naglašavajući iskrenost glumaca prilikom izvedbe predstave, i podsticanje na razmišljanje o pravim vrijednostima života.