17. 10. 2010.

KRITIKA „Život sa idiotom“ Andriy Zholdak

Sinoć je u Narodnom pozorištu u Sarajevu odigrana prva predstava ovogodišnjeg MESS-a, pod naslovom „Život sa idiotom“ ukrajinskog reditelja Andreya Zholdaka. U predstavi su prisutni mnogi oblici postomodernističke misli, kao što su intertekstualnost, fragmentarnost, brisanje granica između medija, ironija i sl. Čak je i muzika koju slušamo tokom predstave produkt modernog doba (Rammstein, Manu Chao, Radiohead). Svoje intertekstualne veze ova predstava ostvaruje sa filmom, video artom, performansom, biblijskim tekstovima itd. Međutim, njena dominirajuća postmodernistička orijentacija nikako ne znači potpuno odsustvo elemenata klasičnog teatra.

Osim mnogih pitanja i problema koje tematizira, prisutno je i pitanje postavke predstave, tj. načina njene scenske izvedbe. Na pozornici je već ranije viđena kamera kao instrument modernizacije i uvođenja novih načina predstavljanja, ali kamera predstave „Život sa idiotom“ ima drugačiju ulogu. Naime, osim malobrojnih scena, ono što se dešava na pozornici bez kamere i projekcije na tri velika monitora, nije ni vidljivo. Ovakvim postupkom ostvarena je dvostruka igra. Stvorena je iluzija da kamera direktno prenosi zbivanja, a ustvari su snimci urađeni ranije. Tako se predstava poigrava sa našom percepcijom, ali i sa teatarskim sada i ovdje. Odlika klasične teatarske igre je njena neposrednost, a u ovom slučaju kamera je posrednik između publike i radnje. Istina, glumačka igra korespondira sa snimcima, ali se izvorno desila ranije, tj. tokom samog snimanja.

Pozornica je pretvorena u dvije zatvorene kutije (sobe) u koje gledalac ulazi okom kamere. Ovakva situacija je u bliskoj vezi sa našom stvarnošću u kojoj medijska ostvarenost znači postojanje i gdje su reality show i fenomen big brothera čvrsto inkorporirani u našu svakodnevnicu. Time se postavlja novo pitanje – pitanje privatnosti, intimnosti. Ovo pitanje je u uskoj vezi sa institucijom porodice, doma, bliskosti, a sve su to vrijednosti koje je bračni par predstave „Život sa idiotom“ izgubio. Njihova unutrašnja previranja, nemiri, dileme, rastrojenost u uskoj su korelaciji sa načinom izvođenja predstave. Ona je prikazana fragmentarno, sa brojnim retrospekcijama, ponavljanjima, naizmjeničnostima, scenama koje se međusobno komentiraju. Fragmentarnost je naglašena strogim rezovima koji ponovo podsjećaju na filmsku umjetnost i princip kadriranja, a to je dodatno izraženo zvukom britkog sječiva koji se pri tim rezovima pojavljuje

Jaz između bračnih partnera postaje znatno dublji kada, po naređenju partije, suprug u kuću dovodi idiota, luđaka. Time je uvedena nova perspektiva – stranac u kući. Stranac je sada personaliziran, a ranije je suprug bio nazvan strancem što je označavalo otuđivanje jednog od drugoga. Uvođenjem Vove ostvaruje se zamjena simboličnog stranca za doslovnog i započinje igra simetrije i supstitucije koja traje do kraja predstave. Dolaskom luđaka Vove odnosi se usložnjavaju i mijenjaju. Prostor njihove intime je narušen prisutvom osobe specifičnih potreba. Uvođenjem Vove tematizira se i pitanje intelekta, racia, moći svjesnog rasuđivanja. Također, uvodi se i distinkcija normalno – nenormalno.

Zaplet počinje mijenjanjem odnosa između likova. Supruga se zaljubljuje u Vovu. Time je uvedeno novo pitanje – pitanje vjernosti, braka, izdaje. Sve te vrijednosti bivaju uništene, a suprug od simboličkog postaje doslovni stranac i višak u vlastitom domu. Tako počinje proces obrušavanja porodice, njeno survavanje u ponor, njeno uništenje i, na koncu, nestanak. Tu, također, počinje i groteska. Jedna porodica je uništena, a istovremeno je začeta nova. Život muža je uništen, a žena nosi novi život u sebi, Vovino dijete. Groteska se pojačava činom abortusa i njenom replikom kada izgovara: „Izvadila sam ga“.

Nakon toga dešava se novi preokret. Žena ponovo mijenja mišljenje i želi biti s mužem, želi da budu kao Adam i Eva. Time se ponovo uvodi intertekstualna veza sa biblijskim tekstom koja je već ranije ostvarena scenom prikivanja kao i prisustvom anđela. Tematizira se odnos svjetovno – sakralno, kao i sposobnost pamćenja i zaborav. Lik anđela izgovara: „Bijah anđeo, ali zaboravih, pa sada tražim svoja krila“. Time je uvedeno pitanje božanskog u čovjeku, njegovog iskonskog bića, njegovog porijekla. Ta perspektiva je stavljena nasuprot rasulu i neredu u kakvom se čovjek danas, a kakav je prikazan i na pozornici, nalazi. Predstava prikazuje raspad porodice, rušenje sistema vrijednosti, moralni krah, obezvrjeđivanje ljubavi, a i ono što ostane od čovjeka nakon što pogazi sve te vrijednosti – dakle ništa.

Poređenjem sa Adamom i Evom uvedena je naravno i priča o izgonu iz raja. Doslovno izgovaranje Očenaša na sceni pojačaja prisustvo sakralnoga. Čovjek je zgriješio i sada trpi kaznu. Ove aluzije na sveti tekst su prisutne, ali nisu dominantne. One se povremeno pojavljuju ukazujući, uslovno rečeno, na uzvišenost, dostojanstvenost i vrijednost čovjeka, a date su nasuprot zbivanju na sceni koje predstavlja upravo suprotne aspekte života čovjeka. Anđeo na sceni označava simultanu prisutnost uzvišenog sa uniženim.

Vrhunac radnje, a time i vrhunac groteske nastaje novim, posljednjim prevratom – aferom muža i Vove. Treći put je iz kuće izbačen stranac, a nakon Vove i muža, sada je došao red na ženu. Ona biva izopčenik, višak, odbačena. Time se tematizira pitanje seksualnosti, homoseksualnosti, pitanje tabua. Postavlja se i pitanje šta je u našem društvu tabu. Predstava „Život sa idiotom“ potvrđuje da nasilje to definitivno nije. Naviknuti smo na eksplicitne prizore nasilja što je dokazano i krvavim scenama u krupnom planu. Ova agonija između likova se završava ubistvom, a predstava epilogom iz kojeg saznajemo da je muž u ludnici jer je ubio svoju ženu. Muž, s početka predstave normalni, odlazi u ludnicu, u sferu nenormalnog, odakle je Vova izašao, a žena umire.

Ovakav vrtlog radnje, međusobnu suprotstavljenost likova, konstantnu napetost i netrpeljivost, moguće je riješiti jedino na ovakav način – smrću. Ova tri lika bi se do u nedogled mogla sukobljavati, suočavati, ulaziti u konflikte, pa je tako jedini način za rasplet upravo smrt – eliminacija. Time ova postmodernistička postavka ipak potvrđuje vezu sa tradicijom. Tradicionalan, završetak crkvenim zvonima prisutan je u romanima XIX stoljeća, ali i u predstavi „Život sa idiotom“. Referiranje na sakralno je još jedna veza sa tradicijom i klasičnim teatrom, te nas direktno podsjeća na vezanost teatra za ritual.

Ova predstava, kao produkt našeg doba i realnosti, tematizira mnoge aktuelne probleme i postavlja pitanja o ljubavi, tabuima, porodici, izdaji, nasilju, nemoralu, te pokazuje da je rezultat udaljavanja od temeljnih vrijednosti smrt, ludilo i ništavilo. Načinom na koji je ispričana, brojnim fragmentima, ona potvrđuje da današnje društvo nije sposobno stvoriti cjelovite priče. Pišući kritiku ili osvrt na predstavu postaje jasno da je predstava već napisala kritiku i osvrt na naše društvo.

Leila Kulenović

17. X 2010.