16. 10. 2010.

Govor Čede Kisića na otvaranju 50. MESS-a

Poštovani i dragi prijatelji MESSa, zahvaljujući na pozivu da sudjelujem kao član prvog žirija, na jubilarnoj svečanosti Festivala, želim uputiti topli pozdrav glumcima, rediteljima, dramaturzima, piscima, scenografima, kostimografima i svim stvaraocima teatarske čarolije i tajne, toj živoj invenciji umjetničkog duha što podiže vjeru u čovjeka i ne da letargiji da se ukorijeni u njegovu biću. Prošlo je 50 godina od tog prvog proljeća Festivala.

Za dan njegova rođenja uzima se 23. mart 1960. kada je izvedena prva festivalska predstava ''Uklonite ludu'' Džona Pristlija, u režiji Jurislava Korenića, jednog od osnivača Malog pozorišta i inicijatora stalne smotre kamernih i eksperimentalnih scena, kako je to zapisao ugledni kritičar, veoma zaslužni hroničar i direktor Festivala na razmeđu 70-tih i 80-tih, Luka Pavlović, u svom Izvrsnom studijskom prikazu objavljenom u zagrebačkom ''Forumu''.

Nekoliko riječi o nastanku ideje za osnivanje Festivala. Krajem 50-tih u Sarajevu je održan veliki skup kulturnih radnika na kome se raspravljalo o situaciji u oblasti kulture i programima budućeg razvoja. Naime, tih godina osjećao se izvjestan snažniji polet, javljale su se svježije i modernije ideje u borbi protiv dogmatizma i birokratskog sivila. 1957. pokrenut je ''Izraz'', časopis za književnu i umjetničku kritiku, jedinstven u tadašnjoj Jugoslaviji čiji je prvi urednik bio sjajni esejist prof. Midhat Begić (časopis je nedavno obilježio 50-godišnjicu osnivanja). Zatim list ''Oslobođenje'', opremljen u modernoj štampariji, počeo je izlaziti u novom formatu, osnovao je svoja dopisništva u svjetskim metropolama, pokrenuo nova izdanja i imao kulturnu rubriku, po općem uvjerenju jednu od najboljih u zemlji. Pozorišnu kritiku u listu vodio je Luka Pavlović. Zahvaljujući angažovanju te rubrike, održan je u maju 1957. Simpozij kulturnih rubrika listova i radio-stanica Jugoslavije. Zapaženi su i uspjesi u filmskoj umjetnosti, u izdavačkoj djelatnosti, u programima Radio-Sarajeva, novine u repertoarima Narodnog pozorišta u Sarajevu, te pozorišta u Mostaru, Tuzli, Zenici, pa je u tom kontekstu pomenut Kamerni teatar i iznesena ideja o potebi i razlozima za osnivanje festivala malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu.

I Festival je krenuo u život. Već u svojoj prvoj godini pokazao je stvaralačku osobenost i vitalnost. Od tada Sarajevo dobija novo značenje u teatarskom životu zemlje. Koliko je samo izgovoreno pohvala, dato izraza radostima, kazano dilema, upućeno pitanja. Koliko je poneseno nezaboravnih i dubokih doživljaja iz gledališta i iz razgovora za okruglim stolom. Zacijelo može se reći da gotovo nema ni jedne značajnije ideje o modernom teatru, ni jednog artističkog pokreta, ni jedne novije teatarske estetike, pa ni temeljnih filozofskih i socijalnih pitanja dvadesetog stoljeća a da ih, na jedan ili drugi način, ovaj Festival nije imao u svom vidokrugu i u svojoj nemirnoj laboratoriji, u stalnom dijalogu sa svijetom.

U sjećanju su mi i Andrićeve riječi u avionu na putu za Stokholm na svečanost dodjele Nobelove nagrade. Podsjećajući na svoj posljednji boravak u Sarajevu, Andrić mi je rekao: ''Raduje me što je Sarajevo domaćin Festivalu koji ima budućnost i višestruk značaj.''

U sjećanju su mi i riječi članova žirija – Davičov pledoaje za pozorište akcije. On kaže da se slaže s Artoom da se u pozorištu ''ne igra već djeluje''; i slikovit prikaz Šekspirove galerije likova Nike Miličevića; i Mihizovo pominjanje izjave Lorensa Olivjea da je Šekspir najznačajniji engleski izvozni artikal koji najmanje košta a najviše donosi ponosa; i briljantna analiza festivalskih predstava Slavka Jana, reditelja iz Ljubljane, također člana žirija.

U sjećanju mi je i svečanost uručenja Zlatne maske ''Oslobođenja'' Ateljeu 212 za najbolju predstavu prikazanu na Festivalu. Nagradu je za kolektiv primio Bojan Stupica. I na kraju, u sjećanju su mi druženja poslije predstava do kasno u noć a nerijetko do zore. Miješale su se ispovijesti, dodirivale sve moguće teme, sklapala nova prijateljstva, te pomislih da bi se osim teatrološke studije mogao o Festivalu napisati zanimljiv roman.

S divljenjem pratim stvaralački angažman Dine Mustafića u izradnji umjetničke fizionomije Festivala, koji otvara nove puteve ostajući vjeran izvornim vrijednostima na kojima je rastao. Dragocjen je njegov doprinos kulturnoj saradnji u regiji i veliki ugled i poštovanje koje uživa i van granica naše zemlje.

Ja mu iskreno i toplo čestitam sa nadom i željom da otvori stoti, jubilarni festival.