27. 10. 2009.

Medeja kao nova dimenzija etike - prikaz predstave Jean-Louis Martinela

Medeja u režiji Jean-Louis Martinela sigurno je dokaz ogromne i neiscrpne moći antičkih drama. No, ono što je najbitnije jeste da je univerzalnost samog teksta dodatno pojačana izvanrednom, originalnom i energičnom izvedbom koja značajno proširuje sam dramski tekst, kontekstualizira ga u savremenom svijetu te otvara nove dimenzije čitanja i interpretacije. Martinelli je prenio Medeju Maxa Rouquettea u Afriku, a oksitanski jezik na kojem je napisan dramski tekst zamijenio dijalektom Bamabara iz Burkine Faso. Često inovacije i paralele takvog tipa ne uspijevaju u savremenom teatru, ali u ovom slučaju režijski koncept ne samo da je odgovorio izvornom tekstu nego mu je dao i sasvim novu dimenziju te doveo do toga da je antička priča oživjela u sasvim iznenadnom, proširenom i produbljenom kontekstu.

Medeja je kod Martinella, naravno, u prvom planu prevarena, razočarana i bijesna žena čija je jedina želja osvetiti se mužu koji ju je ostavio ne samo zbog druge žene nego i zbog bolje pozicije koju je dobio takvom odlukom. Medeja, istočna princeza i vještica varvarskog porijekla, također jeste, a možda i prije svega, izagnanica, izbjeglica i stranac, što se posebno naglašava tokom cijele predstave, pri čemu je bjelodano da je ona čovjek druge kategorije koji nema prava na dostojan život. Ona je na margini do koje ju je doveo njezin muž, ali ne tek on nego i svijet u kojem živi. Bez svog jedinog oslonca – doma, odnosno porodice, a sa sviješću o strašnom zločinu koji je morala počiniti u ime ljubavi (ubistvo brata), ona odlučuje da se bori i da naplati sva poniženja koja je doživjela. Medeja je dupla žrtva svijeta u kojem živi, ali se do kraja ne predaje kao žrtva nego se bori za vlastito dostojanstvo i dostojanstvo svoje djece. Izabire krajnje rješenje - ubistvo svoje djece, ali ne samo zato, kako se to obično interpretira, da bi oduzela mužu to što najviše voli nego upravo zato da spasi djecu od poniženja s kojim se ona sama morala susresti. Ona, svjesna zla koje je doživjela, u okviru muškog, patrijarhalnog i brutalnog svijeta, zna da samo zlom može adekvatno odgovoriti. Očaj i gnjev su njezini savjetnici, a izvanredni hor žena Bamabara izražava njezine emocije i stanja duha koji graniče, s jedne strane, s ludilom, a s druge s hladnom pameću koja diktira jedino moguće rješenje. Medeja se zapravo bori sa sudbinom ili bolje reći koncepcijom svijeta u kojem živi jer joj ponos ne dozvoljava da pristane na takvo stanje.

Martinelli odlično prožima žensku dušu, koja je puna strasti, ponosa, histerije i lutanja ali, što je najvažnije, uz sve to predstava ne upada u kič ili pretjeranu patetiku. Moral u predstavi dobiva novu, ljudsku dimenziju, a gledatelj je osuđen na razumijevanje žrtve i suosjećanje s njom, pri čemu mora odbaciti jednodimenzionalno poimanja dobra i zla. Zločin iz strasti pretvara se u pravedni, jedini mogući čin, koji, iako tragičan, jeste opravdan.

Interesantan je opseg muško-ženskih odnosa, koji je naročito naglašen u Martinellovoj predstavi. Medeja i ostale žene iz izbjegličkog kampa odjevene su u sirotinjsko ruho dok Kreont i Jason nose skupa moderna odjela. To jesu simboli uloga žena i muškaraca, ali Martinelli ipak obrće te odozgo date uloge. Kreont i Jason u svakom susretu s Medejom gube svoju moć; iako dolaze kod nje da je uvjere da ne može promijeniti svoju sudbinu, ona ih prevladava, a njihove odluke i naredbe naspram njezinog bijesa i odlučnosti ne znače ništa. Njezin gnjev i očaj naspram njihove moći rezultiraju time da je ona ustvari pobjednica. Takav odnos odlično pokazuje jaz između običnog čovjeka (žene) i čovjeka koji ima moć (muškarca). Ipak Medeja, sa svojom unutarnjom silom, koju joj ustvari daje osjećaj pravde, konačno nadvladava političku moć Kreonta i Jasona. Poruka ove predstave sasvim je jasna: na koncu pobjeđuje čovjek a ne vlast.

Lik Medeje je odlična konstrukcija koja bježi od sheme, jer Medeja jeste simbol nepomirenja s nepravednošću, ali također je i simbol tajanstvene, zlobne moći koja se, jednom pokrenuta, kasnije ne može zaustaviti. Lanac zla je krenuo i zlo će na kraju trijumfirati. Afrička dimenzija i konotacija pojačava značenje predstave, jer Afrika je danas prostor u kojem se arhaično miješa sa modernim, magija s realnošću, pri čemu su u Africi pitanja izbjeglištva, granica i položaja žena aktuelnija nego drugdje.

Na taj je način, premda s jakom etičkom i moralnom porukom, Martinelli uspješno pobjegao od crno-bijele slike svijeta. Moralnost nije pojednostavljena, jer su svi likovi obilježeni zločinom, a happy end ne dolazi jer su svi u igri gubitnici. Misteriozan kraj predstave i upitnik koji Martinelli postavlja koristeći činjenicu da nakon ubistva djece Medeja nestaje, otvara publici nova pitanja.

Medeja Jean-Louis Martinela govori, dakle, o najaktuelnijim pitanjima sadašnjosti - o snazi žena, pravednosti, istini, mentalnom i fizičkom izbjeglištvu, igri političke i društvene moći a prije svega o borbi pojedinca koji, iako osuđen na gubitak, mora da se bori do kraja.

 Krystyna Żukowska