25. 10. 2009.

Skandal totalne iskrenosti – prikaz predstave Made in Italy

Da li su Italijani iz provincijske Verone i malog ali ipak primijećenog teatra Babilonia tokom predstave, ili bolje reći ultramodernog, post-avangardnog performansa, ostavili ijednu vrijednost, ne pljujući i ismijavajući? Ne, nisu, i to je upravo najveća vrijednost njihovog showa na granici sumnjivog, grotesknog striptiza, modernog kabarea, pop-rock koncerta i na kraju krajeva ipak teatra. Koncept tog kratkoga (manje od sat vremena) ali udarnog performansa koji gledatelje ostavlja s haosom u glavi - da ne kažem glavoboljom - dosta je jednostavan, što nimalo ne znači da je banalan. On je zasnovan na jednoj vrlo jasnoj pretpostavci – rušimo sve: autoritete, tabue, vrijednosti, svetosti i političku korektnost.

Predstava od prve scene, odnosno skidanja dvoje glavnih likova, udara gledatelja, a mnoge sigurno šokira. Dva sasvim obična, nesavršena, podebela, dlakava, ali toliko prirodna i svima nama dobro poznata tijela skreću pažnju i kasnije, iako već obučena, drže je do kraja. Istovremenim hipnotičkim skandiranjem koje liči na strastvenu molitvu poput litanije, na navijački diskurs, na političku tribinu, na televizijske reklame i nadvikivanja prodavača na pijaci, akteri nas uvjeravaju da je sve što će biti rečeno istina, a kunu se pri tome svim mogućim, od Biblije i Kurana do fudbalskih timova i luksuznih proizvoda.

Made in Italy je svojevrstan tok svijesti savremenog čovjeka, savremenog Italijana, koji mrzi, voli, pati, jede, gleda, pjeva i broji (potrošene i zarađene eure, proizvode, rate kredita, kamate itd.). Iako predstava ima univerzalnu poruku i nemilosrdno kritikuje i razgolićava zapadno, potrošačko društvo, njezina italijanska dimenzija ipak je bitna. Autori ruše sve italijanske svetosti – papu, fudbal koji postao religija, operu, pop-hitove poznate u cijelom svijetu (posebno je Lasciate mi cantare... izazvala pjevušenje među sarajevskom publikom). Osim toga, pozicija tradicionalnih vrijednosti - crkve i porodice - jeste sveprisutna, ali istovremeno izokrenuta i izopačena. Ideal svete porodice - bremenite Marije i zabrinutog Josipa sastavljen je s rock-pjesmom i imitiranjem oralnog, vaginalnog i analnog seksa, ludim plesom, a završava na brojanju pelena koje će potrošiti dugo očekivano dijete, odnosno koliko će izmeta proizvesti... Banalnost života i konzumerizam istaknuti su elementi od početka do kraja predstave.

U tom scenskom ludilu nisu zapostavljeni ni politički i društveni problemi poput emigranata koji se u italijanskom društvu susreću s velikom netolerancijom, koja premašuje uobičajenu evropsku netoleranciju. Naglašen je posebno odnos prema Albancima, s kojima Italija zbog morske granice ima najveći problem, ali također i odnos prema muslimanima i Slavenima s istoka. Govor mržnje, ali i ljutnje, savremenog očajnog Italijana (Europljanina) pomiješan je s govorom medija koji su u Italiji, kao što svi znamo, pod naročitim utjecajem vlasti, tačnije: pod utjecajem svemoćnog Berlusconija, koji na svojoj televiziji italijanske građane svakodnevno hrani samljevenom papicom kiča i populističke politike, kultom plavuša s velikim grudima, potrošačkim ludilom i fudbalom.

Pažnju zaslužuje također i sama izvedba, jer koliko autori razgolićuju iluzije savremenog društva toliko razgolićuju i sam teatar. U jednoj i drugoj dimenziji, što je posebno zanimljivo, oni pokazuju sve. Tehničko osoblje je na sceni, a ne iza kulisa, čak i sudjeluje u predstavi isto tako ništa ne skrivajući od publike koja se u tom slučaju nikako ne može osjećati prevarena, izmanipulirana, iako sigurno potresena, možda malo osupnuta.

Babilonia sa svojom predstavom ne skriva ništa, izgovara to što se ne smije reći, iako svi tako mislimo. Predstava jeste ne samo estetski nego i suštinski kontroverzna, ali ne bi trebala da udara gledatelje skandaloznošću nego upravo iskrenošću i otvorenošću. Jer su iskrenost i prava a ne lažna otvorenost to čega nam najviše danas fali, u životu i u pozorištu.

Krystyna Żukowska