23. 10. 2009.

Kenan Efendić: Glad i slobode neoliberalističkog svijeta

Piše: Kenan Efendić

U sveukupnoj zapadnoj demokratijskoj i civilnograđanskoj priči o slobodama i osnovnim pravima dobro bi bilo napraviti otklon i gledati slobodu i osnovna ondje gdje ona nisu izmišljena, kao na Zapadu, nego ondje gdje se na njih očajnički čeka, kao u Gladnoj Africi, ili u našoj regiji, primjerice. Stanovnici Gladne Afrike neslobodni u kapitalističkom vremenu, ostavljeni na milost korumpiranim vladama ili bezobzirnim kapitalistima, boreći se za goli život ustvari se bore za svoj ljudsko, vjerovatno najosnovnije pravo: pravo na hranu. Pravo na hranu, pravo na minimum zdrave i zadovoljavajuće hrane znači jednostavno – pravo na život, ili bolje reći pravo na preživljavanje, jer život kakvim ga nam poklanjaju bogovi globalnog kapitalizma jeste preživljavanje i upravo ga oni takvim proizvode. 

Praveći 2006. godine Izvještaj o gladi i pravu na hranu u svijetu, sorbonski profesor sociologije Jean Ziegler je povelik dio Izvještaja posvetio upravo dokazivanju prava na hranu i objašnjavanju zašto je pravo na hranu ustvari pravo na život, a pravo na život je, dodajmo, ujedno i temeljena sloboda. Kako zaista vođama pa i stanovnicima zemalja visokorazvijenog neoliberalističkog zapada objasniti da je Sloboda kontekstualna koliko i sve druge velike priče i da njihovo poimanje slobode kroz zakonski osigurana prava homoseksualaca, slobodu štampe i slobodu tržišta predstavlja vrhunac i kraj rada na slobodi za čovječanstvo. Isto kao što postoje geografski, a time i politički, a time i moguće klasno uvjetovane inačice globalno poznatih proizvoda kakvi su Coca Cola ili Marlboro, tako, bjelodano postaje, postoje i različite, geopolitički, klasno i moguće rasno uvjetovane inačice slobode i ljudskih prava. 

Zaista, odgovoriti na pitanje zašto stanovnici jednog dijela Afrike i zašto veliki broj onih razasutih po svijetu gladuju značilo bi odgovoriti na pitanje kako je uređen savremeni svijetu, odnosno koga je takvim uredio i kome kao takav odgovara a ko zbog toga ispašta. Neoliberalistička demokratija i demokratijsko insistiranje na ljudskim pravima jesu proizvod visokorazvijenog američko-evropskog Zapada, kojeg se izvozi u zemlje Drugog i Trećeg svijeta po vrlo visokim cijenama tranzicije i integracija. Štaviše, počesto su demokratija, slobode i ljudska prava tek plemenitom i humanom ambalažom za gigantski izvoz oružja, pesticida, stručnjaka i konsultanata; za aranžiranje povoljnog kredit; ili za kupovinu perspektivnog zemljišta i nekretnina u procesu tranzicije… Demokratija, slobode i ljudska prava ponekad je iskrenije posmatrati kao marketinške modele ili kategorije koje entropijski zauzimaju svako mjesto govora i ukupno tržište riječi preuzimaju kako bi se sve manje pričalo o realnim problemima a sve više o njima kao skoro pa ispraznim kategorijama.

Dičiti se demokratijom, slobodama i ljudskim pravima, pri tome stvarati novu kapitalističku hiperrealnost u trenutku kada je jedna milijarda stanovnika Planete (jedna cijela šestina, dakle) gladna ili slabo uhranjena poprilično je neumjesno. Ako je misija savremenih demokratsko-neoliberalističkih lidera da uz stvaranje moćne privrede osiguraju i slobode i ljudska prava, onda je stvarno apsurdno što jedna šestina stanovništva svijeta nema šta jede. Istina, ta gladna šestina čovječanstva nisu stanovnicima razvijenih zemalja koje uvoze radnu snagu i organski proizvedenu hranu a izvoze demokratiju, ljudska prava i slobode uz CO2, oružje i kredite. Kada bismo zastali na tome, ne bi bilo mjesta ni za kakvu moralnu dilemu: gladuju oni koji žive u nedemokratskim zemljama s nereformiranom ekonomijom gdje nedostatak otvorenog tržišta dovodi do nedostatka posla, odnosno radnih mjesta, odnosno hrane i gdje igrom klime i prirode nema toliko obradivog zemljišta da bi bilo dovoljno da prehrani sve one koji zemljište naseljavaju. 

Ipak, pričati s jedne strane globalističku mantru a s druge strane odricati odgovornost za trećesvjetski problem jeste krajnje licemjerno: visoko-razvijeni američko-evropski zapad odgovoran je za gladni dio svijeta, za Treći, dakle, svijet onoliko koliko u njega investira, koliko mu proda oružja i koliko jeftine imigrantske radne snage iz njega povlači.