22. 10. 2009.

Svi mi (ni)smo žrtva - prikaz predstave "Ne volim ponedjeljak" Christiana Papkea

Naracije o bosanskohercegovačkom duštvu kao duboko istraumatiziranoj žrtvi velikosrpskih agresorskih sila aktuelne su s počeka devedesetih pa naovamo. Na takvim naracijama, kontroliranim od strane političkih centara moći, razvijena je strategija koja u svojoj osnovi ima zadatak da u ideološke svrhe instrumentalizira glas žrtve i na taj način društvenu zajednicu dovede u pat poziciju straha u kojoj ju je najlakše kontrolirati. Duboko istraumatizirano društvo čiji autoriteti ukidaju glas subjektivnosti i kroz diskurse straha sužavaju polje slobode postala je dominantna dijagnoza bosanskohercegovačkih identiteta koju razvija političko-ideološko-religijska elita, i kojoj se, skoro nimalo, ne suprotstavlja kulturna, akademska i inelektualna zajednica. Namjesto da se bavi detraumatizacijom žrtve, otvaranjam novih perspektiva u sagledavanju bosanskohercegovačke svakodnevnice, razbijanjem centara političke i religijske moći, prekidanjem mitskih naracija o kolektivnim identitetima, etc., bosanskohercegovačka interkulturalna zajednica svojom šutnjom nastavlja tradicije devedesetih kodirajući ih u svijestima mladih i narastajućih generacija.

Tako je razvijen dramski tekst „Ne volim ponedjeljak“ Zlatka Topčića prema kojem je austrijski režiser Christian Papke postavio istoimenu predstavu. Komad je premijerno izveden na pozornici Kamernog tetra '55 u Sarajevu u sklopu Internacionalnog teatarskog festivala MESS.

Najprije, Topčić je razvio (nastavio) dvije ključne naracije kroz koje sagledava bosanskohercegovačko društvo i koje su bazirane na dva povijesno-politička sukoba ostvarajući tako priču u priči, odnosno teatar u teatru. Prva priča odnosi se na sarajevsku ratnu dramu u kojoj grupa ljudi/umjetnika pokušava postaviti pozorišni komad i tako sačuvati razum u trenutku kada se iznad njihovih glava oglašavaju zvuci granata. Druga naracija koja je razvijena u predstavi „Ne volim ponedjeljak“ tiče se Bosne s početka Prvog svjetskog rata. Centralna naracija priče u priči postavlja mlade supružnike (Evu i Faruka), čija se boemska idila bezbrižnosti prekida dolaskom austrougarske vojske, odnosno proglasom o mobilizaciji. Pokušavajući Faruka spasiti od mobilizacije i sigurne smrti, Eva govori pukovniku kako je on pjesnik, a ne ratnik, čime se u narativnom toku razvija stereotipizirano-romantičarski diskurs o Pjesniku-Geniju, čije se patriotsko, odnosno ideološko djelovanje zasniva na moći pera, a ujedno oslobađa figuru Pisca etičke odgovornosti, inkorporirajući ga u ideologematske sheme totalitariteta. Taj se diskurs nanovo obnavlja u jednoj od mikro-naracija, kontrapunktalno postavljenoj na početak ratnih dešavanja '92-'95, kada sestra protagonistkinje napušta mladog pjesnika Mustafu, bježeći od zahuktale ratne mašinerije; naime, Mustafa odbija napustiti Sarajevo tvrdeći da on jedino postoji u ovom jeziku, te da mu je duhovna egzistencija nemoguća izvan Sarajeva. Postojanje u jednom jeziku i prostoru jeste implicitno naglašena teza na kojoj se zasnivaju svi kvazi-patriotski diskursi, a konačno je i postupak kojim ova predstava zatvara mogućnost eventualne poliperspektivizacije.

Iskorištavajući pozicije nekoliko različitih generacija, te na osnovu teksta/dramskog predloška čiji je autor svakodnevni sudionik bosanskohercegovačke stvarnosti, austrijski režiser Christian Papke na scenu postavlja komad koji, zapravo, nastavlja priču o traumi, ne uspijevajući napraviti otklon od ustaljenih dnevno-političkih ideološki motiviranih propagandnih slogana. Pritom, komad je razvijen na tekstu koji manipulira mitskim predodžbama o Bosni kao jednoj nevinoj zemlji koja je samo žrtva političkih sukoba Istoka i Zapada (trenutak kada minijaturni tenkovi kruže scenom), odnosno o Bosni kao zemlji dobrih ljudi (momenat kada Eva/Aida izgovara rečenicu jer su dobri ljudi pa ih dragi Bog čuva), o Bosni kao prostoru posve stranom i mrskom razvijenim evropskim zemljama (diskurs o dijaspori koja, da bi udovoljila egzistencijalnim potrebama, na Zapadu pere tuđa govna). Tako je, predstava „Ne volim ponedjeljak“ zadovoljila zahtjevima kolektivnih identiteta, nijednom ne dovodeći u pitanje mitove o postratnom bosanskohercegovačkom društvu koje živi u strahu nametnutom od strane političkih i religijskih struktura moći. Čak i završna scena kada dječak izlazi na pozornicu u dresu fudbalske reprezentacije BiH i konstatuje kako voli ponedjeljak (cijela predstava zasniva se na tome kako je ponedjeljak, zapravo, kobni dan) predstavlja naivni pokušaj iz kojeg treba razviti nove priče iz perspektive novih generacija. Ovom finalnom gestom komad je, da bi zadovoljio publiku, zapao u kolektivnu euforiju i trijumfovao kičem.

U tom slučaju, predstava „Ne volim ponedjeljak“ bosanskohercegovačko društvo pokušava otvoriti novim perspektivama i idejama čiji će implementatori biti mladi ljudi, padajući u zamku poetičkog okvira traumatiziranog postratnog kolektiva (čiji su predvodnici, nažalost, i ovdašnja intelektualna elita).

 Osman Zukić