22. 10. 2009.

Konferencija za štampu i okrugli sto o predstavama Mačak u čizmama i Bez sjenke

22.10., održana je press-konferencija na kojoj su se predstavile dvije pozorišne ekipe, predstave Mačak u čizmama sa režiserom Dragom Bukom i glumcima Adnanom Gorom i Merimom Lepić, i rediteljsko-izvođački par iz Austrije Shamal Amin i Nigar Hasib sa istraživačkim projektom Bez sjenke.

Nakon što su im pročitani rezultati dosadašnje ankete po kojoj ubjedljivo vode sa prosječnom ocjenom publike 9,49, režiser Drago Buka je naravno otkrio da mu laskaju ocjene, no da se do zadnjega dana ništa u konačnici ne zna. Iako novčane podrške iz institucionalnih blagajni nema, kao što je ironično primjetio Buka, pozorište i općenito kultura i u takvim bezuslovnim okolnostima rade na značajnim projektima i neprekidnoj afirmaciji kulturnih vrijednosti. Mačak u čizmama je premijerno izveden sedam dana prije Messa, a pripreme za njenu realizaciju počele su mnogo prije. Buka je također napomenuo da je književni predložak Šarl Peroa bitno izmjenio, stoga su mnogi ''dijalozi njegovi'', ''songovi i neki likovi'', također. Naravno to je njegova autorska intervencija, kako je i naglasio na pressu. No, pored njega autorske intervencije su u rukama i drugih umjetnika koji su učestvovali u postavci predstave, poput glumačkoga para Adnana Gore i Merime Lepić.

Nakon obraćanja članova predstave Mačak u čizmama, predstavio se i rediteljsko-glumački par Shamal Amin i Nigar Hasib, emigranti iz Kurdistana koji već dugo godina djeluju kao umjetnici u Austriji. Oni rade zajedno još od 1989., a prije deset godina su razvili ideju o labaratoriju, koji je prevashodno fokusiran na istraživanje ljudskoga glasa, kao ''izuzetno moćnoga instrumenta''.

Shamal je glavni istraživač projekta, on naglašava da postavljanje pozorišne priče otkriva i priču tijela, glasa, odjeće, pozornice, odnosno čovjeka, što je ujedno i polazište i otkrivanju vlastitoga i sasvim novoga konteksta. Stoga su nakon dugo istraživanja otkrili da se žele baviti ljudskim glasom u umjetničkom, kulturološkom, antropološkom i estetskom kontekstu i polazištu.

Na okruglome stolu koji se održao u istim prostorijama u 12h i sa ekipom istraživačkoga projekta Bez sjene, ponovno su se postavila ista pitanja o ideji i polazištu bavljenja istraživačkoga centra Lalish Theater Labor. Osim već pomenutih stavki, i moderator okrugloga stola Bojan Munjin je konstatirao da se radi o '' istraživačkome kazalištu govora i tijela, u formi koju teorija kazališta naziva ritualnim teatrom.'' Potom su istraživači ovoga teatra govorili i o jednome filozofsko-kulturološkome fenomenu dvadesetoga stoljeća koji je je stavio fokus na povratku promataranja tijela i tjelesnih sposobnosti, ''što je dovelo do toga da se zanemari glas''. Shamal također napominje ''da se glas koristi kao jedna vrsta prevoza kojom se šalje poruka.'' Ali, za njih glas nije samo ''transport'', on više od toga predstavlja život, jer ''ljudski tonovi imaju vlastitu povijest, vlastitu memoriju''. Stoga u izvedbi na pozornici oni pokušavaju ''produhoviti'' taj glas.

Također, upućuju i na potrebu za osjećanjem poruke i glasovnoga performansa koji su i oni izveli, a manje na interpretaciju istoga.

Na pitanje publike što osjećaju na sceni pod onim što nazivaju ton, Nigar odgovara ponovno o istraživačkome projektu koji je uvijek nedovršen jer svakim nastupom u drugoj sredini i njenim socio-kulturološkim kontekstima oni čuju i osjete nove tonove koji postaju dijelom njihovoga nastupa. Glas ima terapetsku moć, kako primjećuje jedna od učesnica okrugloga stola sa čima se slaže i Nigar Amin. (J.K.)