22. 10. 2009.
Kenan Efendić: Kapitalizam i atomizacija društva
Piše: Kenan Efendić
Neoliberalistička civilizacija vrijeme je zatvaranja čovjeka u apsolutno privatne i intimne okvire egzistencije gdje su društvo, kao zajednica individuā, društveni procesi, povijest i svaka velika priča prikazani i bivaju prikazivani kao kategorije koje se individue i privatnog života nimalo ne tiču. Pojedinac je zatvoren u privatni logor posla, postizanja rezultata u radu, kupovine predmeta koji suštinski nisu neophodni ali ih medijsko-marketinška mašinerija fetišizira i esencijalizira, teroriziranja tijela i lica kako u cilju ljepšeg izgleda tako i u cijelu izraza sreće. Logor privatnog života, egzistencijalni samodostatni atom, hiper-realnosti koje poništavaju identitet i stvarne hronotope egzistencije time operišući individuu od osjećaja i pojma pripadnosti nekom realnom društvu... sve to jesu neke od značajki savremenog globaliziranog neoliberalno-kapitalističkog svijeta...
Difuzni postmodernizam, kao kulturna politika, odnosno, kako bi Frederic Jameson kazao, „kulturna logika“ globalnog savremenog kapitalizma, odigrao je veliku ulogu u opravdavanju i sprovođenju ciljeva centara moći i vlasnika krupnog kapitala, jer je svaku priču o zajednici i društvu uzimao kao apriorno reakcionarnu, nasilnu i po individualnu egzistenciju štetnu. Hollywoodska kinematografska produkcija, kao postmodernistički niskokulturni model par excellence odigrao je u tom procesu atomizacije, to jest cijepanja društva na razasute samodostatne atome, veliku ulogu upornim ponavljanjem mantre o privatnoj sreći, ličnim snovima, iskonstruisanim emocijama koje postaju vrhunaravnim oblikom egzistencije. S druge strane, svaka hollywoodska priča o zajedništvu i višim ciljevima podrazumijevala je i podrazumijeva nasilno i militarističko ustrajavanje na ciljevima kapitalističke Amerike i bijele rase, kao i odbranu konzervativnih vrijednosti kakva je patrocentrična heteroseksualna porodica.
Sva tobožnja briga demokratskog kapitalizma i postmodernizma, odnosno potrošačke kulture, kao njegove kulturne nadgradnje, o pojedincu, o ljudskim pravima, o svetosti privatnog zapravo je zatvaranje pojedinca u narcističke privatne okvire egzistencije, otkuda sveti Pojedinac, okupiran sobom, neće ni stići pomisliti na probleme koji se njega samog ne dotiču. Postmodernističko rušenje, dekonstruiranje pa i parodiranje velikih priča o društvu, društvenoj odgovornosti, zajednici, etici, vrijednostima... dovelo je evoluiranja ljudske rase u hrpu ljudskih monada, koje zatvorene u svoje male ljušture doma, novca, automobila, kredita, posla, TV-a i interneta, plutaju bespućima demokratije, deregulacije, pada i skoka vrijednosti, isključenosti i uključenosti, in i out društvenih i moralnih vrijednosti.
Istini za volju velike priče Moderne, velike vrijednosti, etika, moral i društvo... jesu sporne kategorije koje su koristile kao pogonsko gorivo i platforma mnogim desničarskim i ultradesničarskim pohodima i ratovima, no to ipak nije dovoljnim razlogom da svaki pokušaj zasnivanja velikih, ne-samo-privatnih priča u savremenom kapitalističkom svijetu odbacujemo kao opasne i reakcionarne. Štaviše istina je i to da danas o etici, društvu i sličnim luksuzima ponajčešće govore politički desničari i konzervativci, religijske institucije, pa čak i terorističke mreže koje se samoimenuju kao religijske, ali ni to ne smije biti razlog za odbacivanje velikih priča, čija svrha bi bila vratiti pojedinca u okvire zajednice, koja, opet, ne mora biti teretom. Vraćanje pojedinca u zajednicu zapravo je proces obrnut i suprotstavljen procesu otuđenja čovjeka u kapitalističkoj proizvodnji gdje ne samo da čovjek ne dobiva proizvode svog rada nego je i sam postao ljudskim kapitalom i cijelu egzistenciju usmjerava kao postizanju boljih poslovnih i radničkih rezultata, odnosno zadovoljavanju kriterija koje postavljaju poslodavci i medijske mašinerije, jer su upravo poslovni uspjeh i finansijski rast i stabilnost nezvanične velike priče neoliberalnog kapitalističkog svijeta. Postmodernizam je zdušno i misijski rušio velike priče Moderne zaboravljajući pri tome osvrnuti se oko sebe i propitati realno stanje, i vjerovatno u njemu otkriti neke velike priče, kakve su kapital i apsolutna sloboda izrabljivanja u svrhu okrupnjavanja kapitala. Postmodernizam, ponavljam: kulturni model neoliberalnog kapitalizma, oslobađao nas je stega porodice, religije, konzervativne i malograđanske etike, humanističkih mitova, utopija... a nije se ni usudio reći da ćemo oslobođeni od utopija upasti u ropstvo kapitalizma, gdje ćemo zatvoreni u svoje male privatne ljušture biti sretni, zadovoljni i isprazni na putu od stana kojeg otplaćujemo stoljetnim kreditom do posla uz pomoć kojeg taj kredit otplaćujemo.
Zatvaranjem pojedinaca u privatne logore, kapitalizam je zapravo čovjeku oduzeo mogućnost vezivanja za slično i srodno i mogućnost razumijevanja drugog i dalekog, što se odražava, prije svega na klasnom nivou, a što, opet, nije puka slučajnost, jer kada bi klasni identiteti imali prostora i vremena za artikuliranje svojih potreba i stavova, da li bi onda kapitalizam mogao biti tako siguran i vječan, preživljavajući privredne krize koje sam izaziva.
31. 01. 2012.
Rušenje Ajfelovog tornja 1. i 2. februara ponovo u Sarajevu na sceni SARTR-a
24. 01. 2012.
Počela prodaja karata za Pismo iz 1920
29. 12. 2011.
Reagovanje Festivala MESS povodom najavljenog zatvaranja Zemaljskog i Historijskog muzeja BiH
13. 12. 2011.
Rušenje Ajfelovog tornja ponovo pred sarajevskom publikom
26. 11. 2011.
Od slijedećeg Festivala nagrada Okruglog stola kritike Luka Pavlović
25. 11. 2011.
Frljiću za "Pismo iz 1920" nagrada za najboljeg reditelja u Brčkom
24. 11. 2011.
U subotu promocija sabranih djela Luke Pavlovića
26. 10. 2011.
MESS ostaje kulturno čudo u zemlji koja spaja kraj s krajem
22. 10. 2011.
Festival MESS postao član Evropske teatarske konvencije
14. 10. 2011.
ZENIČKI STRMOGLAV
14. 10. 2011.
Okrugli sto 09.10.2011.
14. 10. 2011.
Forum MESS 09.10
12. 10. 2011.
Sjećam se jedne predstave o sjećanju...
11. 10. 2011.
Hristo Bojčev – radionica za dramske pisce
09. 10. 2011.
