21. 10. 2009.

Život u paru - prikaz predstave "Blizanke" Olivera Frljića

Uprizoriti priču a time i predstavu za djecu, ne znači nužno otići u bajkoviti svijet dječije mašte u kojima egzistiraju neka čudnovata bića čarobnjaka i vila, princeza i prinčeva, krajnjih granica crno-bijelog izdiferenciranoga svijeta. No, koja su to pitanja na koja prevashodno odrasli moraju odgovoriti u sprezi odnosa sa dječijim svijetom? Kako uspostaviti relacije povjerenja između roditelja i djece bez normativnih sprega ozakonjenih u nadmoći jednih nad drugim (naravno, roditelja nad djecom)? Promatranje ovoga pitanja iz rakursa današnjih socio-kulturoloških determinanata, a u kojima je roditeljski diskurs bitno promijenjen, kao i patrijarhalni okvir porodičnih zajednica, sa moćnom figurom oca, nužno postavlja pitanje i o rasulu istih zajednica. Iz perspektive odraslih, odnosno roditelja, razvod je korak koji 'samo odrasli mogu razumjeti'; majka i otac u prilično izjednačenoj roditeljskoj poziciji, u modernom kontekstu oboje zaposlenih, prevashodno gledaju vlastite interese i ne pristaju na ustupke jedno drugom. No, što kad se priča odraslih promatra iz dječijega rakursa? Sigurno da objašnjenje poput onoga da je razvod rješenje, a ne nesretan brak, neće biti zadovaljavajućim odgovorom na model novoformirane zajednice.

I što kada nakon razvoda roditelji podijele djecu na ''dvoje'', mogu li uistinu identične blizankinje biti nadomjestujuća zamjena jedna drugoj. Možda roditeljima, ali roditeljski par nije ni spolno-rodno identičan, kao što ni otac ne može biti i majkom, ili pak majka i ocem.

''Blizanke'' su upravo komad kroz koji se prelama ova socio-kulturološka problematika porodičnoga rasula, ali ne kroz prizmu tragedijskoga ili pak čisto dramatskoga obzorja. One su komičnim žanrotvornim okvirom u teatarskoj izvedbi uspjele prelomiti priču upoznavanja sestri blizanki, Lotte i Luise, koje do zajedničkoga ljetovanja nisu znale jedna za drugu. Upravo ''užasavajuće'' otkriće postojanja identične Druge ponukat će ih na izazovnu avanturu  preraspodjele koju su napravili njihovi roditelji, s ciljem upoznavanja ''drugoga'' roditelja''. Tako jedna odlazi u Beč, a druga u Minhen. Vještim prikrivanjem različitosti koje, iako su blizankinje, nužno postoje između njih, djevojčice nekako uspijevaju prikriti zamjenu. Očeve zaruke udružit će djevojčice u namjeri da ponovno ujedine roditelje. Iako mlađe, uspjet će dječijom domišljatošću izvršiti  niz malih prevara koji će otkriti i njihovo poznanstvo, ali i spojiti roditelje. Da li će im karijera biti i dalje na prvome mjestu, ili pak porodica i obje djevojčice, ali i ljubav? Čini se da ipak uspijevaju u svome naumu i razjedinjena porodica ponovno biva ujedinjena upravo preko jedne posebne vrste povezanosti koji odlikuju sve blizanačke parove.

Predstava je uspjela ukinuti distancu između glumaca i publike, u obostranome zadovoljstvu proizvođenja osmijeha.  Izvedbeno postignute su uistinu komične scene, što je bar vidljivo u reakciji publike na isto.

Iako je priča uprizorena i izvedena u dječijem kontekstu, njena poruka je namijenjena podjednako odraslim. Uvijek aktualni problem razorenih obitelji  treba ispitivati i promatrati iz mnogostrukih uglova. Iako je ova priča izvedena sa tzv. sretnim završetkom, podjednako su moguće i  priče koje ne dobiju takav završetak. Stoga, odgovornost koju postavlja teatar, prevashodno onaj za najmlađe, mora izbjeći pogreške zanemarivanja dječije mašte, osjećanja i trauma koje mogu nositi sa sobom, ali i manipuliranje i instrumentaliziranje  istoga.

Jasna Kovo