21. 10. 2009.

Led kao totalitaristički ideologem izvađen iz (ruske) duše – prikaz predstave Led Kornéla Mundrucza

Promišljati ukupnost ideologija u Rusiji (ali i uopšte Evropi) dvadesetog vijeka, a da se pri tom u strukturi jedne predstave zrcali gibanje i izvori te ideologije od soc-realističke ideologeme preobraženog čovječanstva pa do putinovskog doba novih hiperrealnosti i oligarhijske moći koja se uspostavlja mas-medijima – eto u tome se sastoji majstorstvo predstave Kornéla Mundrucza i teksta Vladimira Sorokina, upravo (dakle) u takvoj analitičnosti, u toj igri totalitarističkim strategijama koje su u potpunosti usvojene, budući da postaju suština predočenog kulta o ledu, koji cjelovitošću svoga sistema naglašava banalni i opasni jezik totalitarističnosti, te njegove zloćudne reperkusije po život pojedinca. Pri tom se taj koloplet totalitarističkih ideologija ne dekonstruira izravno, automatiziranom osudom i predočenom traumom, nego se jezik tih ideologija u ravni govora protagonista u potpunosti usvaja – čak što više, taj cjeloviti narativ totalitarizma i rasizma koji stoji u korijenu imaginarnog kulta leda, u interpretaciji sljedbenika na trenutak zvuči zavodljivo (pogotovo u prostorima kolektivističkih emocija), budući da govori o svekolikom bratstvu i sestrinstvu, o neizmjernom blaženstvu duše, o neviđenom metafizičkom otkrovenju koje su sljedbenici dosegnuli bolnom inicijacijom. Pri tom, važno je objasniti samu figuru leda i njegovu ulogu u inicijaciji: prvi dio predstave se realizira upravo u brutalnim činovima pristupanja novih članova, koje sljedbenici kulta leda otimaju, da bi ledenim čekićima kojim razvaljuju prsa natjerali njihova srca da progovore iskonskim glasovima, koji će došapnuti njihova izistinska imena – čime novi članovi kulta zadobijaju drugi identitet (prihvatljiv u razmjerama bratstva i sestrinstva kojem su pristupili), ali i neviđeni osjećaj otkrovenja prema kojem se prethodni život doima kao san. Cjelovitost tog narativa narušava tek bolno preklinjanje i plač konvertirane Alje koja ne razumije što joj se dogodilo (te će zbog toga biti surovo kažnjena) – da bi se u ukupnoj konstelaciji koja iscrpljuje kult sve objasnilo tek kao težak i bolan put ka prostoru nevjerovatnog prosvjetljenja i otkrovenja koje Alju čeka. Osim toga, demonstriranje totalitarističkih strategija koje Sorokin upodobljava u kult leda (koji je metonimija ukupnosti ruskih totalitarizama), iscrpljuje i antisemitsku strukturu osjećanja koja se razvija danas u Rusiji, što je sve kontekstualizirano u obzorima novog poretka u Rusiji koji je su uspostavili tajkuni i masmediji u njihovom vlasništvu, čime se unekoliko i dekonstruira mit o prosvjetiteljstvu tehnologizacije.

U drugom dijelu predstave cjelokupan kult leda se problematizira gestom svjedočenja – nastanak kulta se realizira u kvazihistoriografskom narativu, koji realiziraju svi glumci naizmjenično svjedočeći; nastanak kulta se promatra iz druge perspektive, budući da taj narativ u imaginiranom nastanku kulta kompilira podatke evropskih totalitarizama, naglašavajući ulogu leda u nacizmu, staljinizmu, Gulagu, čime se ističe podudarnost totalitarističkih struktura... Čak što više, performirajući svjedočenje jedne od predvodnica kulta leda (Khram), u kojem svjedoči o svom prosvjetljenju i inicijaciji, protagonisti predstave zasnivaju svojevrsnu eshatologiju leda, ističući svekosmičko porijeklo i čistotu te supstance kao vrhunaravne esencije, što je predstava koja postaje korijen i izvor totalitarističke ideologije samog kulta; taj grumen čistote i vrhunaravne esencije (koja sasma ispunjava egzistenciju sljedbenika) predstavlja jedinu preostalu svekosmičku svjetlost na čitavoj Zemlji, koja se prihvativši seks i odbacivši otkrovenje razvija kao kancerogeni tumor u kosmosu. Istovremeno, led koji je sveprisutan na sibirskim prostorima, kako se naglašava u svjedočenja, predstavlja proizvod ruske autentičnosti, koja je jedina sačuvala nešto od svekosmičke čistote. Sve to će biti razlog zašto će sljedbenici kulta koji se omasovljava u vrijeme staljinizma krenuti u potragu za srcima koja će odgovoriti iskonskim šapatom na udarce ledenim čekićima.

U nevjerovatnoj konstrukciji leda koji će ubilački početi operirati unutar konkretnog povijesnog konteksta (budući da mnogi umiru ne mogavši svojim srcima prepoznati ledeni iskon), Sorokin je sabrao i metonimizirao čitav niz totalitarističkih ideologema koje je proizvodila ruska kultura kroz historiju: dekonstruirajući ideologemu leda Sorokin se ustvari razračunava sa kultom ruske duše, koja je konstruirana od počvenika preko Dostojevskog i Tolstoja pa sve do soc-realističkih demagoga koji su marksistički internacionalizam folklorizirali i nacionalizirali; Sorokin, zapravo, dezintegrira holistički i kolektivistički ideologem koji je ruska kultura njegovala godinama, eklektizirajući svaki ideološki model koji je usvojila. Nasuprot širini i blaženosti i čistoti ruske duše, Sorokin (pa i Mandruczo) uvodi eksplicitne scene brutalnog seksa, kojem se neki protagonisti očajnički vraćaju u određenim momentima, ne bi li potvrdili i ovjerovili kao ljudi u okvirima sveopšte hiperrealnosti (stoga prostitutka Alja i ne može dosegnuti blaženstvo leda utisnutog u grudi i govor srca); Sorokin ne samo u ovoj adaptaciji romana nego gotovo i u cjelokupnom opusu sablažnjava rusku kulturu koja je seksualofobna od srednjovjekovlja preko tolstojevštine pa do socrealizma,  jakim erotskim i (čak) pornografskim strukturama u svojim djelima. No, u Mandruczovoj adaptaciji i predstavi ovakve scene nose svojevrsne reperkusije i u kontekstu sektaške i totalitarističke ekspolatacije ženskog tijela, što može itekako biti šokantno i sablažnjavajuće prigodom recepcije predstave.     

U narativnom toku svjedočenja o razvitku naglašeno je da se kult presudno etablirao u doba nakon perestrojke, kada je dobio pobornike i članove u strukturama vlasti – jasna je to na aluzija na postkomunističko doba nove oligarhije i totalitarističnosti u kojem je usvojena ideologema leda ili ruske duše (koja se svima usađuje u grudi udarcima čekića moći). U intermedijalnom postupku na kraju predstave u kojem se u vidu reklamnog spota promovira led kao jeftino i svima dostupno sredstvo i lijek za obezbjeđenje vječnosti (čime se potiče sveopšta upotreba leda i pokoravanje kultu), maestralno je razobličena nova masmedijska hiperrealnost, koja je konstrukcija centara moći koji stvaraju prostor za svoj rasizam, nacionalizam i ksenofobiju – a sve je to suština kulta leda. Takvom analitičnošću i dekonstrukcijom, Sorokin je ocrtao luk od socartovskog iscrpljivanja značenja socrealizma (u djelima u doba sovjetske dekadencije) do sličnog postupka u aktualnoj poetici, koja se razračunava s ideologemama liberalnog kapitalizma i kleronacionalističkog totalitarizma, što samo pokazuje aktualnost i živost istočnoevropske kulture koja je prinuđena odgovoriti na zloćudne izazove društvenog konteksta.    

Mirnes Sokolović