20. 10. 2009.

Kenan Efendić: Kako tradicija preživljava modernizaciju

Piše: Kenan Efendić

Iako u bitnome određuje naše živote i tokove društava i svijeta u kojem živimo, tradicija nikome ponaosob i individualno ne pripada, jer ono što jeste tradicija nijedan živi pojedinac (a valjda su oni bitni?) nije iskusio, doživio i živio. Tradicija je prošlost koja vječno preživljava svaku sadašnjost pri tome jačajući i šireći se, usisavajući ono što je datom centru moći i datom društveno-političkom kontekstu potrebno. 

Tako shvaćena, tradicija je, dakle, skup odsječaka prošlosti koji živući pojedinci nisu iskusili ali koja se upravo njih najviše tiče, jer se tradicija, posebice u konzervativnim i kolektivističkim društvima kakvo je naše, jednoj zajednici nameće kao skup vrhunaravnih vrijednosti, propisa i kodeksa, čije kritičko promišljanje nikada ne prolazi bez kazne od strane centra moći i čije nepoštivanje i neizvršavanje rezultira prijekorom većine i obilježavanjem anti-tradicionalnog i ne-tradicionalnog pojedinca.

Tradicija i kulturno naslijeđe

Ovakva definicija bila bi nekovrsnim sveobuhvatnim poimanjem tradicije, gdje nije isključen niti jedan aspekt djelovanja tradicije u društvu. Međutim, ako iznesemo tezu da tradicija per se ne mora značiti loše, neproduktivno i anahrono djelovanje, onda ipak ne pričamo o tradiciji nego o onome što bi se dalo označiti kao kulturno naslijeđe ili kulturna baština. Distingviranje tradicije i naslijeđa koje je zasnovao kulturni materijalista Raymond Williams upozoravajući, prije svega, da je tradicija sporna i kontaminirana riječ i da uvijek podrazumijeva društvenu obavezu i kontrolu, a da naslijeđe, historijsko, kulturno i svako drugo jeste slobodno kolanje društvene i kulturne energije kroz prostor i vrijeme. 

Kulturno naslijeđe bi, dakle, bio sav onaj nezvanični sistem vrijednosti, konteksta, običaja, naslaga kojeg društvo upražnjava bez obaveze i bez programa institucija moći i represije. Primjerice, tradicija koju savremeno bosanskohercegovačko društvo, bolje reći jedan njegov dio, crpi iz vremena otomanske kolonijalne vladavine, apsurdno, jeste svijest o Turcima kao očinskom narodu, dok bi, orijentalna kuhinja i kultura akšamluka bili kulturno naslijeđe. Visoka frekvencija turcizama i orijentalizama u južnoslavenskim jezicima također nam može poslužiti kao primjer distingviranja tradicije i kulturnog naslijeđa: srpski, crnogorski i bosanski, na prvom mjestu, hrvatski rijetko, makedonski i bugarski ne toliko rijetko, nasljeđuju ili baštine veliki broj turcizama. Turcizmi jesu dio kulturnog naslijeđa čak i onda kada su jezičkom normom standardizirani, ali nisu kulturnim naslijeđem nego tradicijom onda kada jezička norma na njima insistira kao na distinktivnog obilježju jezika, što je slučaj sa bosanskim/bošnjačkim savremenim standardnim jezikom. Naravno, primjeri jesu banalni, ali mogu zrcaliti Williamsovu tezu koja nam može biti od koristi u osvjetljivanja uloge, tipologije i mehanizama tradicije u sukobu s tzv. modernim u našoj sadašnjosti. Tradicija, dakle, uvijek znači neku standardizaciju koju prati obaveza, čije nepoštivanje opet znači kaznu i žigosanje, dok kulturno naslijeđe prije svega znači neobaveznost i nestandardiziranost, odnosno slobodu izbora.

Tradicionalno i moderno

Tradicija, kao sistem vrijednosti, odnosno diskurzivna praksa zasnovana na prošlosti – ili štaviše: prošlost sama kao prezentna živa diskurzivna praksa – uvijek hoće postojeće društveno stanje konzervirati i smanjiti mogućnost promjene, pa čak i vratiti ga u neko prošlo stanje. 

U tom svjetlu zanimljivim se čini odnos tradicije i modernizacijskog (tranzicijskog) usmjerenja bosanskohercegovačkog društva, gdje se ukupne modernizatorske i progresivne snage, bez obzira ne ideološka, politička i klasna razilaženja, oslanjaju na eventualno fizičko otvaranje granica prema Evropskoj uniji, digitalizaciju i informatizaciju društva, bolji protok informacija u globalnoj kibernetičkoj mreži... Međutim, koliko i čemu (!) je zaista doprinijela još uvijek niska digitaliziranost i informatiziranost društva, otvorenost mladih prema pop-kulturnim trendovima visokorazvijenog Zapada, kapitalistička reforma privrede i radnih (međuljudskih) odnosa?

Modernizatorske i progresivne snage, koje kolokvijalno pogrešno nazivamo ljevičarima, u svom humanističkom esencijalizmu ne vide banalnu i otužnu činjenicu da se društvo mijenja i pokreće vlašću, pa je tako i doista neophodna modernizacija i detradicionalizacija društva moguća tek preko poluga sistema i institucija moći. Modernizacija kretanjima u društvu daje onu notu koja je potrebna određenim centrima političke i društvene moći, a ne onaj smjer i dimenziju koju bi neka modernizatorska kretanja sama po sebi trebala podrazumijevati. 

U prilog ovoj tezi možemo nizati mnoge otužne primjere iz savremene stvarnosti: internet, socijalno informatičko umrežavanje i ukupna digitalizacija društva doveli su do toga da konzervativne snage, pokreti, udruženja i asocijacije koje graniče s fašizmom i nasiljem imaju bolju mogućnosti vrbovanja sljedbenika, aktivista i finansijera; kičasti koncerti tzv. duhovne muzike iskorištavaju scenografska, marketinška pa čak i muzička rješenja pop muzike (vidi pod: Halal-pop, Thompson); bolji protok informacija omogućava sve češću selekciju i ideološku interpretaciju informacija, pri čemu smo, dakle, na istom... 

Tradicija, kako vidimo, preživljava tranziciju i ulazak u provalije kapitalističkog potrošačkog društva zato što je štite institucije moći, a sve ono što bi, eto, kao, modernizacija trebala suštinski donijeti i promijeniti gubi se u neorganiziranosti i površnosti/birokratiziranosti građanskog društva. Nije li upravo turbo-folk, kao najvažnija i najutjecajnija kulturna činjenica i energija u današnjoj Bosni i Hercegovini, pokazatelj tradicije koja preživljava modernizaciju, i štaviše iskorištava modernizaciju u pravcu jačanja i tržišne prilagodbe. Istina, turbo-folk nosi sa sobom neke elemente koji su tradicionalistički gledano neprihvatljivi (razgolićenost, govor o seksu...), ali ipak je njegova uloga u očuvanju i pothranjivanju tradicije u mnogome bitnija jer ne redefinira odnose muškarca i žene i ne oslobađa pojedinca stega patrijarhalne porodice (što valjda jesu osnove nekakve modernizacije). Tako ono što je istinski i suštinski tradicionalno i anahrono, upakirano u puku ambalažu modernog i progresivnog, ustvari i samo postaje moderno, čime tradicija vampirski preživljava sva društvena kretanja zato što je pod zaštitom političko-društvenog sistema.

Bilo kakav vid modernizacije u Bosni i Hercegovini, pri čemu bi modernizacija u prvom redu značila slobodu individue, denacifikaciju društva/društava, dearhaizaciju i dekonfliktizaciju etničkih identiteta i osiguravanje prava svih manjina, ni u kom slučaju neće biti rezultat seminarskih, okruglostolovskih i radioničkih tlapnji i šupljiranja, pa ni rezultat ovakvih kolumnarskih pisanija, niti rezultat protesta, demonstracija i apela... Za svaku suštinsku promjenu društva neophodna je moć. Nažalost!