19. 10. 2009.

Kenan Efendić: Nasilje kolektivnih identiteta

Piše: Kenan Efendić

Identitet se nikada ne bi smio poimati i konstruirati kao jedinstvena i čvrsta cjelina, u kojoj se, nakon tobože apsolutno završenog procesa stvaranja/nastajanja identiteta, jedan aspekt, jedna strana ili jedna perspektiva identiteta nadaje kao vrhunaravna i natkrovna. Tako identitete poimaju totalitarističke ideologije i totalitaristički umovi, koji individuu svode na ono što im od nje treba, tj. identitet individue zaokružuju i zaustavljaju na onom aspektu koji je neophodan ostvarenjima njihovih ciljeva.

Identitet i identiteme

Morali bismo identitet postaviti kao nedovršivi i nedovršeni proces nastajanje slike i predstave o subjektu/objektu, slike koja je jednaka, eto, sama sebi, kako identitet definiramo školski. Morali bismo identitet vidjeti kao nesavršeni i nezatvoreni skup, zajednicu niz... tzv. identitema, koje međusobno preklapajući, razlikujući i nadopunjujući u suštini i sačinjavaju identitet, ali ne kao savršenu i centriranu kategoriju nego kao otvoreni proces.

Uzmimo, primjera radi, subjekta A, koji se zove Jasmin i koji živi u Sarajevu; studira, recimo, elektrotehniku; sluša pretežito turbo-folk i halal-pop; ima oca, majku, brata, sestru, mnogo prijatelja i djevojku; nije posebice religiozan ali se deklarira kao musliman... Ko je Jasmin, kako definirati Jasmina, ili da odemo do kraja kakav je identitet Jasmina na osnovu ovih nekoliko informacija. Zapravo, koje identiteme sačinjavaju identitet našeg prvog subjekta: student, student elektrotehnike; ljubitelj turbo-folka i halal-popa; sin oca, sin majke, brat sestre, brat brata, prijatelj, momak; vjernik, vjernik musliman... 

Gorenavedeni niz identitema sačinjava identitet subjekta A, ali onako kako ga vidimo, usudimo se reći, najobjektivnije perspektive, ali ipak iz perspektive Drugog i Vanjskog, što autor teksta jeste u odnosu na subjekt A, bez obzira bio Jasmin stvarna ličnost ili ne. Tu se otvara novi i možda najteži aspekt identiteta: je li on onakav kakvim ga poima sam subjekt identiteta, ili je identitet ono što se vidi u ogledalu, odnosno je li identitet onakav kakvim ga vidi Drugi i Vanjski. Najradije ćemo se složiti da je i jedno i drugo, pri čemu i jedno i drugo jesu konstitutivni elementi identiteta, ali šta ako su, recimo, sticajem okolnosti prva i druga varijanta identiteta sukobljene... Hoće li subjekt Druge i Vanjske, odnosno sve one kojima on nikako nije, uvjeravati da on jeste ono što upravo on misli da jeste a ne ono što oni vide? Hoće li Drugi prihvatiti subjekta u onom njegovom obličju za koje on drži da je istinsko, hoće li Drugi ikada moći vidjeti subjekta njegovim očima... 

Drugi neće da slušaju Subjekta

Pogledajmo stoga kako našeg umornog subjekta A gledaju Drugi i u odnosu na njega Vanjski subjekti i, ne zaboravimo, institucije: za majku i oca subjekt je Sin; za brata i sestru je Brat; za profesora na fakultetu je Student, u najboljem slučaju student, a uglavnom klijent; na ulici je prolaznik ili onaj kreten; u tramvaju je putnik, koji karte uglavnom nema, ili je onaj što se gura i izlazi na ulaznim vratima; za vlasnika supermarketa naš je subjekt, slično kao i na fakultetu, obični klijent; vlasnik stana u kojem subjekt obitava poima ga kao podstanara... Država ga poima kao poreznog obveznika kojeg treba isisati do posljednje kapi krvi i vrijednosti, na koju će se dodati porez... U tom nizanju različitih identitema zavisnih od perspektive, potreba i očekivanja Drugog, onog koji subjekta izvana gleda i poima, ne bi bilo ništa sporno kada svaki drugi Drugi poimajući našeg jadnog subjekta ne bi apsolutno isključivao njegove druge identiteme, odnosno kada bi, primjerice, država bila svjesna da je naš subjekt, pored toga što je poreski obveznik, istovremeno i klijent u supermarketu i klijent na fakultetu... 

Dovodi nas ta činjenica do zaključka da su totalistički, čvrsto i jednoobrazno zasnovani identiteti zapravo nasilje nad individuom i nasilje nad slobodom, gdje individua svako malo mora prestajati biti jednom i postajati drugom od mnogih svojih identitema. 

Nasilje kolektivnih identiteta

Najveći problem i najveće nasilje, međutim, javlja se onda kada su posrijedi kolektivne identiteme, ili pak cijeli identiteti, gdje centri i institucije moći apsolutno isključuju mogućnosti i potrebe drugih identitema osim one koju drže vrhunaravnom i gotovo svetom. Tako, naprimjer, našeg subjekta etnonacionalistički centri i institucije moći poimaju kao Bošnjaka, na osnovi imena, imena i prezimena roditelja, pa čak i mjesta stanovanja, a da ga, ustvari, nikada nisu upitali je li on zaista Bošnjak... Opet, ne bi ni tu bilo ništa posebno loše i opasno kada centri i institucije moći ne bi od subjekta samog tražili da se osjeća tako kako ga oni poimaju i kada od drugih subjekta ne bi zahtijevali da našeg jadnog raščerečenog subjekta poimaju isključivo tako, odnosno kada bi dopuštali da druge identiteme subjekta A isplivavaju na identitarnu površinu i slobodno žive. Štaviše, centri moći i institucije moći sebi daju za pravo anatemisati i kažnjavati subjekta, poslati ga van granica čiste zajednice, ukoliko on odbija biti ono čime bi oni htjeli da bude želeći biti onim za šta on drži da jeste. 

Posrijedi je dakle ubilački, da se prisjetimo Amina Maloufa, totalitarizam kolektivnog identiteta, gdje su bosanskohercegovački etnički identiteti jedan od najboljih primjera. Postavljen pod moranje, isključiv, naredbodavan i ograničavajući, kolektivni identitet danas u Bosni i Hercegovini postaje jednim od društveno najdestruktivnijih faktora. 

Našem jadnom i već izmučenom subjektu ostaje na kraju da tek poluglasno i umorno uzvikne odveć izlizanu i ispranu parolu: Smrt kolektivu, sloboda individui!