18. 10. 2009.

Kenan Efendić: Pomirenje, viktimizacija, budućnost

Piše: Kenan Efendić

Savremeno tranzicijsko bosanskohercegovačko društvo bolno pati od problema rata koji fizički, odnosno vojno, jeste završen, ali traje i obnavlja se u javnostima, javnim diskursima, identitetima, političkim i društvenim institucijama, kućnim naracijama i bogomoljama. Osnovno pitanje o budućnosti bosanskohercegovačkog društva moglo bi se sažeti na sljedeći iskaz: Kako konačno zaustaviti rat?

Spašavanje bosanskohercegovačke budućnosti

Naizgled apsurdno pitanje da se prevoditi i raščlanjivati na mnoga potpitanja od kojih bi se ona najvažnija i najmučnija mogla odrediti ovako: Kako vratiti ljudsko dostojanstvo žrtvi? Kako kazniti zločince? Kako prokazati i zaustaviti ideologije koje su proizvele rat? Kako i gdje pronaći minimume zajedničkog neophodne za istinsko pomirenje? Kako temeljiti budućnosti bez rata kao osnovne odrednice? Kako zaustaviti poricanje, preuveličavanje i umanjivanje počinjenih zločina? Kako žrtvi ne dopustiti da mržnju gleda kao legitimno etičko pravo?

Opet, ovaj niz veoma teških pitanja kojima je odgovor neophodan, može se prevesti u još, površno gledano, banalnije pitanje: Kako spasiti budućnost novih generacija, odnosno kako djecu osloboditi traume i prošlosti roditelja, ili – u konačnici – kako budućnost ne zasnovati na ratu i na sukobljenim etničkim identitetima, koje etnonacionalistički centri moći konstruišu na osnovi konfliktne razlike?

Epski zasnovani etnonacionalizmi

Jaka i duboka patrijarhalna i patrocentrična zasnovanost bosanskohercegovačke porodice, a time i ukupnog društva i društvenih procesa, otežava svaki pokušaj povlačenja debele generacijske crte između očeva koji su ratovali, na jednoj, i sinova koji bi rat morali pamtiti, na drugoj strani, tj. između majki koji su rađale topovsko meso i u ratu bivale obeščašćene, na jednoj, i kćeri koji bi morale nastaviti šutjeti slušajući mušku priču o svijetu i životu i rađajući novu živu municiju za potrebe prljavih ratova.

Sve poluge koje pokreću ili pak koče društvo a posebice pojedinca u današnjoj Bosni i Hercegovini jesu upravo u muškim rukama, što će reći da društvom upravlja muška epska svijest koja tek svaki oblik rata vidi kao istinsku mogućnost egzistencije i postvarenja. Ideologije koje su proizvele i preživjele ratove u zemljama SFR Jugoslavije ideologije su epski postamentiranih etnonacionalizama čija je ukupna slika svijet i život tek slika sukoba između Nas i Njih, koje bi trebalo eliminirati kako bismo Mi u potpunosti egzistirali. 

Infantilizam i viktimologija

Jasno je da epski postamentirani etnonacionalizmi kao totalitarističke ideologije i diskurzivne prakse apsolutno isključuju i štaviše guše svaku mogućnost individualnog djelovanja i identiteta, odnosno svaku mogućnost redefiniranja i otpora na relaciji Otac – Sin, ili Staro – Novo, što se da podvesti pod Prošlost – Budućnost, a upravo je to relacija, odnosno sukob i opreka, od čijeg konačnog ishoda i zavisi budućnost i suština Bosne i Hercegovine.

Međutim, postkonfliktni etnonacionalizmi podrazumijevaju dva dodatna otežavajuća i destruktivna elementa, koje, na osnovi eseja „Kušnja nedužnosti“ Pascala Brucknera, označavamo kao infantilizam i viktimizaciju. Infantilizam nacionalističkog uma, onako kako ga Bruckner vidi, očituje se u tome da se kako kolektiv tako i pojedinac u svemu ponašaju kao djeca: ni za šta nisu krivi, sve im se mora oprostiti, ništa im se ne može zamjeriti jer imaju suštinsko pravo na to. Međutim, otkud kolektivima, a zapravo centrima moći koji podražavaju i uzurpiraju mjesto govora kolektiva, pravo na bruckenerovsku nedužnost, iliti nevinost, pitanje je na koje odgovor daje upravo viktimizacija. 

Jasno je da je najbolniji proizvod rata žrtva i njena trauma, ali je trauma uvijek pojedinačna i žrtva je uvijek pojedinačna, no etnonacionalistički centri moći traumu izdižu na nivo zajednice/kolektiva, pri čemu je pojedinačna žrtva depersonalizirana i obespravljena, jer je upravo njoj potrebna psihička i egzistencijalna rehabilitacija i pravna i pravedna zadovoljština. Usporedno s procesom izdizanja traume i bola sa pojedinca na kolektiv i odgovornost za zločin podiže se s nivoa pojedinca i političko-vojne institucije na nivou drugog, njihovog kolektiva, a to je ništa drugo do nastavljanje rata u formalnom miru. 

Bosanskohercegovačko prosvjetiteljstvo

Savremeno bosanskohercegovačko društvo vapi, dakle, za deviktimizacijom, za oslobađanjem od ideologija koje su rat proizvele i preživjele ga, za razbijanjem totalitaristički konstruiranih etničkih kolektivnih identiteta, što će pojedinca osloboditi kako zaglupljujuće stege zajednice i konzervativne etike neprijateljstva tako i tereta prošlosti za koju nije odgovoran i na kojoj ne smije zasnivati svoju budućnost.

S druge strane, neophodna je apsolutna dekonstrukcija, prokazivanje i demaskiranje ideologija rata koje si proizvode prostor i objekte u formalnom miru; neophodno je pravedno pravno procesuiranje svakog počinjenog zločina, pri čemu se odgovornost ne smije zaustaviti na pojedinačnoj odgovornosti izvršioca zločina, nego je neophodno prokazivanje kako ideologija tako i političkih sistema koji su logistički i politički osiguravali zločin. Neophodno je, dakle, svojevrsno prosvjetiteljstvo koje identitete pojedinaca neće temeljiti na epskoj prošlosti, za šta je, opet, neophodna objektivna arhivarska historiografija praćena etičnim prosvjetiteljskim radom humanista, koji su, nažalost, duboko umiješani u ratove, koliko prije, toliko u ratu i poslije.