14. 10. 2011.

Okrugli sto 09.10.2011.

            Na današnjem okruglom stolu razgovaralo se o predstavi Noćne    more tišine, projekat rediteljskog dua, Kazem Sayani i Sanaz Bayan, koja dolazi iz Irana, dok je druga predstava Hipermnezija u režiji domaće mlade rediteljke Selme Spahić i koprodukciji Hartefakt fondacije i Bitef teatra iz Beograda.

U razgovoru o predstavi Noćne more tišine prije svega dat je osvrt na igranje jednog ovakvog komada u Sarajevu, kao sredini koja je i sama iskusila  gorčinu rata. Zvučni momenat koji se javlja u predstavi, odnosno originalni zvuk sirene za vazdušnu opasnost, svakako je jedna od ključnih scenskih odlika kojom se dočarava realna ratna situacija i pojačava efekat emotivnog individualnog doživljaja. Forma u kojoj su ti emotivni doživljaji  prikazani je sjećanje, ono koje guši, koje je u svojoj osnovi nosi specifičnu težinu i krije ekspoloziju unutrašnjih osjećanja. Kroz prizivanje jednog takvog sjećanja, oživljavaju se traume, ali i javljaju nove strepnje i strahovi, od ponavljajnja preživljenog, što je upravo perspetktiva iz koje se priča i prikazuje. Kada se govorilo o rediteljskom postupku, ono u čemu je svakako ova predstava uspjela, po mišljenju publike je sjajno riješeno pitanje ritma. Odnosno, rezovi su ostvareni na pravim mjestima i u sprezi su sa emocijama koje su prikazane. Po riječima rediteljke, ono što je doprinjelo  uspješnom riješenju ovog problema je kinematografski pristup kojim se ona rukovodila kod građenja ritma i tempa predstave.

Što se tiče glumačkih ostvarenja, simbioza stvarnosti  i umjetničkog izražaja uspješno je ostvarena.

Druga predstava o kojoj se govorilo na današnjem okruglom stolu, Hipermnezija, obrađuje tematiku generalno blisku svim narodima bivše Jugoslavije, iskustva ličnih glumačkih priča iz turbulentnih devedesetih. Vjerovatno iz tog razloga je i razgovor o ovoj predstavi bio prožet emotivnim nabojem samih aktera, a i publike, pa činjenica, da je na okruglom stolu brojčano bilo više samih aktera nego publike, nije smetala da se održi konstruktivna diskusija. Pored rediteljke Selme Spahić, bila je prisutna čitava glumačka ekipa. Ono što tematski čini težište ove predstave, kao i u Noćnim morama tišine  je upravo sjećanje, u ovom kontekstu izrečeno u svojevrsnoj balkanskoj interakciji na sceni, sa  akcentom na intimnom sjećanju koje je objetkivnije od kolektivnog. Kada govorimo o slojevitosti ove predstave i samog sjećanja, mora se spomenuti težina i način na koji se pojedinac nosi sa sjećanjem, potiskivanjem sjećanja i konačnicom u tom procesu, odnosno oslobađanjem od traume koju sjećanje nosi. U kontekstu društvene problematike, važan momenat je svakako podsticanje artikulacije sjećanja kod same publike, a upravo je ta artikulacija sjećanja problem sa kojim se sreće postratno balkansko društvo. I tu se rađa interakcija sa publikom, po riječima aktera i publike, u potpunosti ostvarena u ovom komadu. Implus koji je dolazio sa scene kroz lične priče i ispovjesti stvorio je svojevrsnu objektivizaciju emotivnog doživljaja različitih priča iz različitih sredina. Još jedan momenat koji moramo istaći je svakako važnost upoznavanja pojedinca sa tuđim iskustvima  i smještanje tih iskustava u sopstveno, gdje kao rezlutat dobijamo stvaranje jednog novog pogleda na ličnu priču, što je upravo i cilj predstave. Katarza... cilj svakog pozorišnog komada, vrhunac jedinstva publike i glumca, u Hipermneziji je doživio svoje potpuno ostvarenje, što se svakako dalo zaključiti po reakcijama publike punim emotivnog naboja. O ovoj predstavi niko nije mogao govoriti sa potpunom ravnodušnošću. Ta se energija osjetila i na današnjem okruglom stolu, uz odsustvo svake patetike, bilo je i suza.

Rediteljka Selma Spahić dala je kratak osvrt i na dramaturški proces, rediteljski pristup i intervencije samih glumaca u početnim improvizacijama.

Poslije gledanja Hipermnezije, ništa nije isto, jer desilo se, izgovoreno je... prekinuta je tišina. 

Sponzori